Amra Penava je dvadesetosmogodišnja profesorica B/H/S jezika i književnosti, zaljubljenica pisane riječi i moći koju knjige posjeduju. Nakon završenog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kao urednica i lektorica imala je priliku sarađivati u izradi mnoštva knjiga raznovrsne tematike.

S ponosom ističe da je feministkinja i borkinja za ljudska prava. Istraživačko novinarstvo pri magazinu za pravednije obrazovanje “Školegijum”, još je jedno polje njena interesovanja. Smiraj pronalazi u radu sa djecom i njihovoj nesputanoj mašti, a njena su inspiracija porodica i prijatelji kojima se uvijek veseli. Svakodnevno radi na samopoboljšanju i smatra da je obrazovanje temelj budućnosti. Negdje na tom putu, razvila je vlastiti stil pisanja. Nakon dugogodišnjeg iskustva, prihvatila je izazov da “oslobodi” svoje pero i tako je nastala “Aminina staza”, knjiga u nastavcima.

Amina nije fikcionalni lik, kako kaže autorica, ali nije ni stvarna. Njena je staza priča o ženi koja je pristala proživjeti život na temeljima tuđih pravila, ne prihvatajući spoznaju vlastitoga postojanja. Prizma sagledavanja tradicije i patrijarhata s pozicije savremene žene, ovu priču čini posebnom.

Priču o Amininoj stazi, čitajte na našem portalu svaki četvrtak i nedjelju od 20 sati.

Aminina staza (Prvi dio)

 

Iz vrtloga vlastitoga života, najteže vam je izdvojiti ono što vam je bilo najmilije ili najdraže. Ne mora nužno biti u pitanju neka stvar ili osoba, možda je to samo jedan tren. Jedan. Samo bljesak koji se ugasi i prije no vam obasja stara, davna sjećanja. Uistinu, bilo ih je mnogo, ali, ako biste me pitali da vam ispričam samo jednu priču, o jednoj osobi, njenom životu i ljudima koji su činili njen život, zasigurno bih odabrala priču o Amini. Neka bude tako. Tako ćemo je nazvati, ja ću je prisvojiti a vi prosudite koliko jeste i je li njena priča zaslužila da bude jedno od mojih najbitnijih sjećanja.

Amina je treće od šestero djece koje su Jusuf i Hasna izrodili, odgojili i othranili na selu čijega se imena više niko od njih i ne sjeća. Ili se samo ne žele sjećati. Davno je Amina napustila selo u potrazi za nekim boljim, ljepšim, “gradskijim” životom. Čudno je zapravo koliko ljudi naivno vjeruje da je gradska sredina neki magični recept za uspjeh. Na jedna vrata uđeš siromašan, na druga izletiš k’o bogataš. Čiribu–čiriba. Po mogućnosti, pošteni bogataš. Da nisi ukrao, prevario niti uradio bilo šta što bi se kosilo sa moralom seoskog nazovi starješine, koji je prijetio i vikao za tobom dok si odlazio: “Vratit ćeš se ti. Neka, polahko. Kuku tebi. Nema hljeba bez motike, misliš otamo te neka nafaka čeka, jašta radi…”

Ali ono što je bilo tamo, ono što je preživjela u mjestu svoga rođenja, nikad nije zaboravila. Rijetko je kome i pričala. Nikad od nje nisam čula da o svome životu priča, onako, iz prvoga lica niti da se prisjeća kako je njoj, djevojčici kasnije i mladoj djevojci, zapravo bilo. Za njenu sam priču saznala od njenih kćerki. Mnogo godina nakon što sam upoznala Aminu. Ne sjećam se više ni kako smo se upoznale, ni gdje, niti ko nas je upoznao. Poslije sam upoznala i njene kćerke, sina i muža. Znam samo da je Amina bila moja utjeha u mnogim situacijama i da je, djelomično, zaslužna za ovo što sam danas postala.

Ljeto, august 2000.

Na širokom proplanku, guvnu iza vikendice koja je meni uvijek izgledala mnogo veća no što je u stvarnosti bila, sjedila sam te večeri s Esmom u šadrvanu kojega je svojim rukama, kako mi je ona pričala, pravio njen babo. Nije to šadrvan kakav danas čovjek može vidjeti na svakom koraku, sa svim “mondurama” i karafekama koje ti srce poželi. Zvali su ga šadrvan, iako nije bilo nikakvih bazenčića u njegovoj sredini, niti česmi. Takvih poput tog šadrvana, više nema.

“Da ti sipam još” – trznula me Esma s pitanjem, držeći džezvu u rukama. Kafa se već ohladila, dugo smo tu sjedile. To nam je bio neki običaj, svaki put kad bismo skupa otišli na ljetovanje. Vikendica je bila u malom, zabačenom selu negdje u okolini Konjica. Šum Neretve biste mogli čuti u svako doba, iako zapravo i nije bila toliko blizu vikendici kako bi vam se moglo učiniti. Taj bi se šum miješao s povjetarcem koji je nosio sve moguće najljepše mirise koje ste ikada osjetili. Miris trave, miris sijena, miris raznovrsnoga voća, miris cvijeća, sabahski miris tek izvađenog hljeba ispod sača, miris vrelog mlijeka i mladog kajmaka… Uživala sam u svakom trenutku koji bih provodila na njihovoj vikendici. Obje su, Esma i Alma, bile udate. Obje su imale sinove, ali su mene uvijek pozivale na svoja ljetovanja, i gledale me kao svoju kćerku, iako nisam bila baš toliko mlađa od njih. Voljela sam i ja njih. I još ih volim.

“Naspi vala, nešto mi ćeif” – odgovorih, poturajući svoj fildžan. Taj minijaturni oblik kao da je uljepšavao okus kafe koju bih ispijala. Uvijek mi je bilo draže “srknuti”, kako se to kod nas u Bosni kaže, iz fildžana, nego iz velike šolje, one koja je namijenjena za čaja. Vala, ko god je izmislio da se kafa u to ljeva, taj ne zna šta je ćeif. Stoposto.

“Boga ti, gdje ti nestade Amina? Ona k’o vjetar, čas tamo čas vamo. Ne znam ni što sjeda da pije kafu, ako neće sjest’ k’o čovjek s nama?” – upitala sam Esmu.

“Ama šta joj ja znam. Takva ti je ona. Garant je nešto Dževad zove. Pusti, Boga ti. Ne da joj dušom da’nut.”

Dževad je Esmin, Almin i Semirov babo. Stariji čovjek, visoka stasa i mrkog pogleda od kojeg biste osjetili kako vam se krv u žilama ledi, bez obzira na to što vam se osmjehuje. Za godine koje je nabrao, bio je i više nego zgodan i na njegovoj kosi biste mogli vidjeti tek poneku sijedu dlaku koja bi vas navela na to da pomislite da iza njega ima više banki no što vam se čini. Uvijek je bio sređen, ali baš uvijek. Nikad mi nije bilo jasno kako uspijeva održati svijetle cipele i pantalone čistima, u okruženju u kakvom smo bili. Mi smo svi imali neku opušteniju varijantu. Ja se nisam odvajala od svog šorca i tanke majice na bretele, koji su me, i pored toga što su bili pamučni, gušili. Na nogama tene čijeg se prvobitnoga izgleda više i ne sjećam, jer su sada već izgledale kao da ih nosim deset godina… Semira sam rijetko kada viđala. Nije baš bio jedan od onih koji bi vam se nametali za druženje. Uvijek zamišljen, slabo razgovorljiv, samo bi se pozdravio sa mnom i produžio za svojim poslom, kojega je sebi uvijek nekako pronalazio. Pogotovo kad bismo taj moj, ljetni odmor provodili skupa. Kao i da nije s nama. No, jedno sam uvijek primjećivala. Nekako bi se uvijek nalazio tu kad god bi Amina, majka im, zatrebala kakvu ispomoć pri obavljanju posla ili dok bi pekla hljeb ispod sača, u nekadašnjoj štali koja je sada pregrađena i pretvorena u vanjsku kuhinju. Stajao bi kraj nje, ne progovarajući ni riječi, čekajući da ona obavi ono što treba a onda bi odlazio s njom, kamo god bi se ona uputila. Nisam pitala Esmu zašto to radi. Da je željela, vjerovatno bi mi sama ispričala. Tad nisam znala da je potrebno samo da ju upitam.

Ezan se ovdje nije mogao čuti. Džamija je bila udaljena nekoliko kilometara, tako da biste, ako želite obaviti svoje namaze u njihovo zakazano vrijeme, morali ili pratiti kretanje Sunca ili zapamtiti vrijeme namaza po vaktiji. Amina nije vjerovala vaktijama i uvijek bi mi govorila: “Eto ja, oni sad znaju, a u mene babo otkako znam za se, klanj’o bez ikakijeh hartija i bakrača. U Sunce, pa se abdesti.” Esma bi se nasmij svaki put kad ugleda Aminu kako se abdesti na maloj česmi koja je bila napravljena od nekakvog meni nepoznatog materijala, tačnije, sklepana kao metalni vodokotlić. Da, da, tačno me je na to podsjetilo. Prvo biste u to trebali isuti kanister pun vode, jer, tada u selu nije bilo vode, morali smo donositi vodu s potoka koji je bio udaljen od vikendice dvadesetak minuta. Meni je to bio jedan od najdražih poslova. Šetnja kroz šumu koja vodi samo jednom stazom. Koliko smo se samo puta smijali kad bi nas Amina napominjala kako, dok hodamo šumom, moramo “hakati”. “Jašta sine, hakaj, ako ima kake živine, pobjeće” – govorila bi, lica ozbiljna kao da nam prenosi neko sveto nasljeđe. Nisam je nikad upitala šta znači ta riječ. Bilo me sramota pitati. Poslije su mi Esma i Alma objasnile kako misli na to da, dok hodam kroz šumu, govorim “ha-ha” iz sveg glasa. Ponovno bismo se smijale. A zapravo, ne sjećam se da smo ikada tom šumom prošle a da nismo iskoristile taj njen savjet. Podsvijest čini čuda.

“E vidi, Allaha ti, opet je sama morala nasuti onu vodu” – ljutila se Alma, pokazujući na kanistere poredane, poput ljudi, uz dužinu cijele kuće. “Ne bi taj pomog’o kad bi crk’o” – nastavljala je. Alma se taman vratila. Išla je s mužem i sinom na pecanje. I Esmin sin Amir je išao s njima. Njoj je to uvijek bio neki poseban gušt. A tek malešnim dječacima, Emiru i Amiru, kojima je dedo svake godine prije nego bi došli na vikendicu, kupovao cjelokupnu opremu koju koriste “svi ribari svijeta”: udice, mamace, plovke, štapove, torbice, nožiće… Ne daj Bože da se desi da se jedne godine ta tradicija preskoči.
“A ko?” – upitah.

“Babo. Neće on meščini kad bi sad pala ona ondje, taj ti prstom ne bi pomak’o.”
“Nemoj tako… pa što je sipala sama, trebala nas je zvati” – Esma ju je potapšala po ramenu.

“Jašta, znaš da ona kad vidi da pijemo kafu, ili radimo šta drugo, nikad neće zvati. Niti dā da joj se pomaže u takvim situacijama. Kobajagi, neće da nam remeti rahatluka. E moja majko, niko ti se neće zahvaliti” – nastavljala je Alma, sjedajući kraj nas u šadrvan i govoreći mališanima da se idu raspremiti i pokazati dedi večerašnji ulov. Mora da su upecali mnogo riba, garant, vidjelo se to na Alminom osmijehu koji je obasjao njeno lice dok je to govorila dječacima.

Esma je brzo napravila novu kafu. Tačnije, dvije. Jednu za svog babu i “mužiće”, kako su se one šalile, a drugu za nas, žene. Ostale smo sjediti vani. Muški su bili u kući, a Amina je nakon što je rasporedila vodu, za sve podjednako kako bi joj moglo dotrajati do sabaha, otišla spavati. Dok se pozdravljala s nama, naslonivši ruku na moje rame i blago me poljubivši u obraz, reče: “Mašallah, mašallah. Samo vi cure šjedite kad vam je dobri Bog dao da morete. Rodila majka sebi sultanije. Odoh ja vala leć, nešto sam se plaho umorila, a vala, ništa posebno nisam uradila… A jes’ vas lijepo viđet tako na okupu, ljepotice majkine.” Zvala nas je sultanijama i uvijek nam sve donosila i prinosila, i rijetko kad bi prihvatila da joj se pomogne. “Neka Boga ti, imaćete kad i vi kosti savijati. Nemoj Allaha ti, meni ako bude trebala pomoć, ja ću zvat.” A nikad nije zvala. Nikad. Tako bismo se nas tri, nerijetko, morale gurati s njom da uradimo nešto prije nje, jer drugog načina nije bilo.
Esma se na njene riječi nasmijala od srca, jer, znala je da njena majka uvijek tako kaže, čak i nakon cjelodnevnog košenja i kupljenja sijena. I kad su kući, u Sarajevu, ona isto tako govori. Kao da se ni sama ne želi sjećati svoga dana, pa utjehu pronalazi u samouvjeravanju da ništa posebno nije učinila.

Ne sjećam se tačno u kojem trenutku, možda u želji da prekine Alminu ljutnju jer joj je bilo neugodno zbog moje prisutnosti dok je ona nabrajala sve moguće razloge zbog kojih ponekad mrzi, ako to nije preteška riječ, svog babu, ili prosto što je osjetila potrebu da mi ispriča, Esma je započela priču o Amininoj stazi…

 

Drugi dio možete naći na portalu u sekciji “Kolumne i intervju” u nedjelju od 20 sati.

KOMENTARI:
Loading...