Čovječanstvo se trenutno suočava s jednom od najvećih bolesti, na koju, čini se, nema imunih. Iako su bolesti poput AIDS-a, raka i drugih donekle porazile modernu medicinu, ipak se ne mogu porediti s ovom rastućom napasti. Virtuelni svijet je postao tako neophodan da stvarni svijet više ne može bez njega.

Shakespeare je ovo predvidio još prije pola milenija. Macbeth, jedan od njegovih najpoznatijih likova, ismijao je ljekara koji nije mogao izliječiti njegovu suprugu, riječima: “Ljekarije tad baci psima…” Ako svijet nije spreman da na svoj način odgovori doktorima, onda bi taj svijet što prije trebao biti spreman za ovu bolest protiv koje su naši doktori bespomoćni. A psiholozi bi se trebali pripremiti za najveći izazov do sada.

Stvarni i virtuelni svijet

Ovaj svijet proživljava jednu od najnesretnijih promjena. Najviše je pogođeno upravo ono što je ključno za naš osjećaj ljudskog postojanja, a to je svijet stvarnosti – čovjekov urođeni dom – svijet interakcije među ljudima bez posrednika, interneta i društvenih mreža.

Čovječanstvo ubrzano napušta ovaj svijet stvarnosti i svih njegovih značenja zarad virtuelnog svijeta interneta s kojekakvim posredničkim kodovima i mehanizmima. Danas se velika većina ljudskih odnosa pomjerila iz svijeta stvarnosti, koji podrazumijeva ličnu komunikaciju, u virtuelni svijet interneta i drugih online-platformi u kojima ili nema lične interakcije ili je ona sasvim izmijenjena.

To znači da gotovo i ne postoji ljudska radnja i aktivnost koja se ne može završiti bez fizičkog prisustva zainteresiranih strana. Želite li trgovati ili provoditi poslovne transakcije, online-prodavnice su tu da se pobrinu za to. Postoji i mogućnost traženja partnera preko interneta, ili pak e-bankarstvo. Fakulteti danas nude online-predavanja iz mnogih predmeta; čak je moguće dobiti diplomu a da nikad nogom ne stupite u učionicu.

Facebook, 2go, Twitter, Badoo i mnoge druge stranice donijele su sasvim novu kulturnu paradigmu tako što su izmijenile samu prirodu ljudskih odnosa. Da ne zaboravimo da se čak i misi danas može “prisustvovati” putem interneta.

Zarobljeni u virtuelnom svijetu

Ova izmjena (bilo to nabolje ili nagore) nije toliki problem koliko činjenica da smo izgradili svijet bez kojeg više ne možemo. Takoreći, zamjenska kultura zauzima mjesto tradicionalnih oblika komunikacije; kultura u kojoj se tehnologija ponaša kao neka zamjena za čovjeka. Danas imamo više interakcije s tehničkom opremom nego s ljudima. Ustvari, previše je posrednika i tehničke birokratije koji otežavaju interakcije u stvarnom životu, i upravo je to ključni problem.

Stvarni svijet brzo gubi svoju privlačnost jer se virtuelni čini pogodnijim za svaki poduhvat. Mnogim je ljudima danas teško živjeti u stvarnom svijetu. Navest ću vam lični primjer. Počeo sam se dopisivati s jednom ženom koju sam upoznao preko Facebooka. Više od pola godine smo se dopisivali putem chata, razgovarali telefonom, slali e-mailove i poruke jedno drugom, ali se nikad nismo vidjeli licem u lice. A onda se jednog dana desilo nešto prilično smiješno. Moja internet-djevojka mi je rekla da želi da me upozna. Moja prva reakcija je bila: “Ali šta time želiš da kažeš? Da me ne poznaješ nakon šest mjeseci prijateljstva?”

Ono što se desilo nakon što sam je napokom upoznao licem u lice otvorilo mi je oči u pogledu najvećeg problema s kojim se suočava čovječanstvo. Za 20 minuta (koliko je trajalo naše upoznavanje u stvarnom svijetu) ta šarmantna, inteligenta i romantična djevojka iz mog virtuelnog svijeta postala stidljiva, bojažljiva i neinteresantna. Ne znam da su nam se pogledi ijednom sreli, jer ona nije mogla da me gleda pravo u oči. Bila je strašno stidljiva i stalno ju je oblivala rumen, kao nekog ko se iznenadno iz mraka našao na svjetlu.

Ne želim da pomislite da sam ja, s druge strane, bio potpuno opušten sve vrijeme. Ustvari, oboma nam je bilo tako neugodno da smo ubrzo nakon što smo se vidjeli počeli da žalimo za virtuelnim svijetom, u kojem je posredovao program i ostali mehanizmi između nas. Ironija u svemu tome je da smo zapravo bili najkomotniji u tom virtuelnom svijetu.

Nije teško opovrgnuti ovo moje iskustvo nekom pričom drukčijeg ishoda, jer postoje i uspješna prijateljstva koja su začeta na Facebooku. Ali isto tako postoje mnoga koja nisu uspješna i to zato što je internet medij koji nam omogućava da se prikažemo drugačijim nego što zaista jesmo. Lakše je lagati o ličnim uspjesima i fizičkim sposobnostima na internetu nego u lice.

Ljudska smo bića. Moramo biti u mogućnosti da pogledamo svojim voljenima u oči. Moramo osjetiti ritam njihovih otkucaja srca da bismo uživali u njihovoj neizraženoj muzici. Moramo vidjeti crte njihovih lica i osmijeha kad nas ponovo vide. Iako smo glave napunili informacijama s interneta, zaboravili smo na ovu informaciju – informaciju koju dobijamo od drugog ljudskog tijela

Stvarne opasnosti virtuelnog svijeta

Internet, nažalost, može biti i pogodno sredstvo onima koji vrebaju svoje žrtve. Pokojna Cynthia Osokogu iz Lagosa u Nigeriji nesretan je primjer nekoga ko je tražio utočište u vezi putem interneta, a završio kao žrtva nasilja onda kad se ta veza prenijela u stvarni svijet. Virtuelni svijet može biti i krinka za one koji žele da se prikažu kao neko drugi. Nažalost, ispod te krinke je ponekad neko potpuno drukčiji ili čak gore od toga.

Sviđalo nam se to ili ne, virtuelni svijet je tu i ostat će tu. Ustvari, postao je tako neophodan da svijet više ne može bez njega. Proširio je našu predstavu o tome šta ljudi mogu, a ljudski život je postao nepregledan, sežući od ograničenja prirodnog svijeta stvarnosti u bezgranični svijet interneta.

Nesposobni za stvarni svijet?

Ipak neki smatraju da gubimo sposobnost da živimo i da se razvijamo u stvarnom svijetu – onom sa stvarnim ograničenjima. Ovdje treba da uskoče psiholozi. Njihov najveći izazov u bliskoj budućnosti bit će kako da nauče čovjeka da prihvati stvarni svijet i da se u njemu osjeća ugodno. S obzirom na trenutačnost cyber-komunikacije i nevjerovatnu brzinu kojom se ona odvija, koliko je ljudi spremno da putuje da bi se srelo da prijateljima? Sve što moramo jeste da upišemo nekoliko brojeva na Skypeu i već smo povezani s nekom osobom. Iako se s nekim možemo momentalno “povezati” pomoću tehnologije, ni u jednom trenutku ljudske historije nismo bili nepovezaniji.

Često se sjetim posljednjeg odlaska kući s fakulteta kad sam išao da posjetim majku. Nakon prvog zagrljaja i pozdravljanja, ona me i dalje držala čvrsto, ne želeći da me pusti. Iako smo bili u stalnom telefonskom kontaktu, taj trenutak u kojem me majka grlila mi je pomogao da shvatim koliko mi je nedostajala. Takvu povezanost nije moguće ostvariti putem interneta.

Ne samo da nam ova povezanost nedostaje na internetu, nego je virtuelni svijet uzrok toga što propuštamo nove komunikacije u stvarnom svijetu. Možda bi neko ko sjedi do nas u autobusu htio da popriča o knjizi koju čitamo, ali smo mi previše zauzeti pišući nekom dalekom prijatelju preko chata. Postajemo sve otuđeniji i izoliraniji jer se pretjerano oslanjamo na tehnologiju.

Ova situacija nosi sa sobom mnoge opasnosti. Ne samo da je vjerovatnije da ćemo se osjećati usamljenijima, nego ćemo i manje saosjećati s drugima. Postali smo neosjetljivi na nasilje jer smo tome svakodnevno izloženi na internetu. Kad ste posljednji put zaplakali zbog neke tragedije ili nesreće koja je zadesila vašeg prijatelja? Ili je svijet postao lišen tragedije? Naravno da nije! Samo smo mi udaljeniji od nje zbog tehnologije. Tragedija je izgubila onu ljudsku dimenziju.

Šta sad?

Srž ovog članka je da nam skrene pažnju na to šta čovječanstvo gubi. Nadam se da je moguće vratiti neke od naših osnovnih osobina ljudskosti. Želim da tvoja majka, otac, brat, sestra, supruga, suprug ili prijatelj budu na prvom mjestu. I ne mislim na to da treba da im šaljete SMS-ove ili da ih zovete na telefon, nego da ih vidite – da biste ih mogli zagrliti i poljubiti. Morate ići težim putem i izaći iz utopijskog svijeta online-komunikacije, da vidite svijet onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakvim vam se čini.

Ljudska smo bića. Moramo biti u mogućnosti da pogledamo svojim voljenima u oči. Moramo osjetiti ritam njihovih otkucaja srca da bismo uživali u njihovoj neizraženoj muzici. Moramo vidjeti crte njihovih lica i osmijeha kad nas ponovo vide. Iako smo glave napunili informacijama s interneta, zaboravili smo na ovu informaciju – informaciju koju dobijamo od drugog ljudskog tijela. Ne čekajte posljednji trenutak. Ustanite i vratite se starom načinu života.

KOMENTARI:
Loading...