Sinoć su na ulici ubijene dvije djevojke. Dvadeset i dvadesetjedna godina. Tek su počele živjeti. Došle su u veliki grad da prikupe znanje, da se školuju i da jednog dana žive od svog rada.

Piše: Zvonimir Nikolić za Radiosarajevo.ba

Njihov san je presjekao ludak za volanom. Od ranije poznat policiji.

Svi smo donekle skloni da za sve optužimo policiju. Da ne radi svoj posao, da kriminalci slobodno šetaju, da nije siguran grad i šta još sve ne? Ali ko je zapravo pravi krivac? Da li je policija koja kad-tad uhvati zločinca ili onaj koji ga je pustio na slobodu? Onaj koji se zakleo da će dijeliti pravdu. Onaj koji je izgovorio ove riječi:

– Zaklinjem se svojom čašću da ću svoju funkciju vršiti vjerno Ustavu i zakonu, po najboljem znanju i umijeću i služiti samo istini i pravdi”.

Služite li? Ili služite onima koji su bogati? Ili onima koji imaju utjecaj? Dokle će nam djeca ginuti u kafićima ili na pješačkim prijelazima? Dokle će ubice te djece razvlačiti suđenje uz pomoć sposobnih advokata i bogatih roditelja? Dokle? Dok mi ne zaboravimo pa ih uskoro ponovo ne sretnemo na ulici? Sasvim slobodne i bezgrešne?

Ove djevojke su ubijene iz čistog bijesa. Voziti 100 km na sat usred grada, proći kroz crveno svjetlo, zgaziti dvije djevojke namrtvo i pobjeći s mjesta nesreće?

Kakav um uopće moraš biti da to sve uradiš?

Ali to je „trkač“. Od ranije poznat policiji. Jednom zbog tučnjave, pucnjave i ubadanja nožem. Drugi put evo sad… zbog bijesa.
Ima li načina uopće da se stane u kraj tim trkačima? Ima li načina da se stane u kraj bezobrazluku onih koji misle da novac i utjecaj mogu zataškati sve? Ima li?

I dokle ćemo čitati „od ranije poznat policiji?“ Ma šta me briga je li vam poznat ili nije? Šta me briga što ste nesposobni da zaštitite djecu na našim ulicama? Šta me briga što niko od vas neće dati ostavku kao ljudski i moralan čin?

Ni ne očekujemo od vas to, gospodo.

Samo očekujemo da radite posao za koji ste dobro plaćeni. Da pred vašim zakonom bude isti onaj s Biroa za zapošljavanje, onaj s plaćom 320 KM i sin novopečenog tajkuna s dobrim vezama u stranci. Da ih stigne ista, zaslužena kazna.

Očekujemo da neće nestajati predmeti na 300 metara zračne linije od jednog do drugog Suda.

Da se neće moći sloboda kupiti prokletim novcem.
Da se neće pravda dijeliti prema materijalnom statusu, statusu u društvu ili stranačkoj pripadnosti.

Da će svako odgovarati za svoje nedjelo.
Da nećemo strepiti kada nam djeca pređu preko kućnog praga.
A tu priču o pravdi na „onom svijetu“ ostavite nekom drugom. Sit sam te šuplje i čekanja da „preselim“ na onaj svijet pa da vidim šta je pravda.

Ili krivda?

Dajte nam malo pravde i na ovom svijetu u kojem živimo.
Dajte nam malo mira kada nam djeca izađu na ulicu, sjednu u kafić ili tramvaj.
Dajte nam da se prestanemo bar malo bojati.

Ako ništa, nakon onog pakla kojeg smo devedesetih preživjeli u Sarajevu, valjda smo naša djeca i mi zaslužili bar malo manje straha, manje nepravde i manje tuge.

I najmanje od svega smo zaslužili da se ponovo bojimo! Iako zapravo nikad nismo ni prestali.
Sram vas bilo! Radite svoj posao. Za koji ste jako dobro plaćeni. Ništa drugo!

/Op. a. Nigdje na internetu ne postoji tekst zakletve sudija iz BiH. Ova Zakletva iz teksta je prezueta sa stranice Suda u Beogradu. Nadam se da su sve Zakletve, kada je Pravda u pitanju, slične ili iste/

KOMENTARI:
Loading...