PIŠE: Ramzija Kanurić – Oraščanin

Dok mislima opisujem stradanja bošnjaka, bolne rane nedužnih, čežnje najmilijih za vječnim počivalištima najbližih, a brda i planine nas podsjećaju na istinu bolnu, žele da nam ukažu na svaki pedalj krvave rodne grude, žele da nas obavežu na svakodnevno sjećanje njihove vječnosti, žele da nam prenesu utkani put rađanja jedine nam domovine Bosne i Hercegovine.

Tako se kroz boj naših vitezova, kroz mudrost naših gazija, kroz čvrstinu naših želja, kroz izdržljivost naše neimaštine i rodila naša domovina. Hodam lagano…želim biti tiha da na blagoj uzvisini ne poremetim mir…taj isti mir u duši stvara nemir, taj isti mir pronosi tugu, taj isti mir ledi i srce moje. Penjem se stepenicama koje kao da propadaju u mom pogledu, a treba hoditi…i zatvorene oči miluje povjetarac koji je postao čuvar ove istine….istine bolne.

Još koja stepenica i stigla sam do vrha…srce ubrzano otkucava, duša se zadihala, a drhtave ruke u molitvu se pretvorile. Stojim ispred Vas…jedan do drugog…odrastali zajedno, željeli isto a sudbina vas smjesti na ovu padinu da vječno ostanete skupa. Pogledah u pravcu zlatnih slova istorije naše….Izet Nanić…do njega brat rođeni Nevzet Nanić. Prouči Fatihu i kao da je vrijeme stalo. Stojim i ja u nijemosti svojoj. Samo ukočeni pogled i jedan nišan sa dva imena, koji se izdigao iznad vremena, iznad Nanića doline, iznad naše domovine.
Dok vas je majka Rasima nosila u stomaku, osjećala je želju jaku…da na svijet dođete zdravi i srećom zadojeni. Ostvario se majčin san…i pamtila je ona i taj dan…kada je prvi put čula plač vaš, i ozarena lica stavila vas u krilo svoje.

Tog dana 4. oktobra 1965. godine, majka Rasima zaboravila je na sve prethodne dane i bolove jake…kada te je Izete slavni na svijet donijela ona, prigrlila te nježno i prislonila na njedra svoja. Odrastao si u svom Bužimu, i od malena si se razlikovao od drugih vršnjaka i po inteligenciji i po eminenciji i po jednostavnosti. Završavaš Osnovnu školu u Bužimu sa odličnim uspjehom i upisuješ se u srednju vojnu školu u Zagrebu. Prepoznala je vojna elita odlike tvoje i primi te u redove svoje.

Jer u ono vrijeme da bi stigao do stroja…morao si biti poseban…ti i jesi bio poseban i ostao si takav i traješ u svojoj vječnosti. Po završetku srednje vojne škole, upisa i Vojnu akademiju u Beogradu, završi prve dvije godine….poželi i u Sarajevu, našem šeheru, da dokučiš znanja jaka i na kraju otisnu se ponovo do Zagreba gdje si 1987 godine i završio svoje školovanje na Vojnoj akademiji, i svoje službovanje započinješ u JNA kao poručnik u Kragujevcu.

Te godine si se i oženio…sa suprugom Sefijom i počinje tvoje usavršavanje i na vojnom i na životnom planu. Svoja znanja si u redovima JNA proširivao, produbljivao i pohranjivao ih u sebi. Taktika vojna ti je bila jača strana….ovladao si ratnom strategijom i pronicao u sve pore obrambenog mehanizma vojne strategije. Nakon četiri godine službovanja, prozreo si namjere velikosrpske politike i napustio JNA i početkom 1992 godine vraćaš se u svoj rodni Bužim. Malo sam zastala sa ovom pričom. Želim da te pitam komandante:
– Istina je sve ovo što sam napisala ? – nijema tišina kao da je potvrdila istinitost napisanog.

– Možemo dalje da nastavimo…želim ovu priču dovesti do kraja…znam teško će mi biti…jedno od mojih možda najtežih pisanja. Treba paziti na svaku riječ…kad ti se obraćam, kad ispisujem istoriju…jer ti i jesi naša istorija dragi komandante. Znam, tvoja skromnost je i tvoja vrlina, ali svejedno mi je teško.

Znao si komandante, šta nam se sprema,znao si i patnje koje će nas zadesiti, znao si i da smo goloruki, znao si i dušmana s kojim trebamo se hrvati….sve si to znao a morao si ćutati. Da, morao si nijem biti.

Znao si i svoj narod, svoje krajišnike, znao si da imaju hrabro srce, da vole svoju Bosnu, da imaju dušu koja ne preže ni pred čim. Sva ta saznanja su te ohrabrila i nisi čekao…jer vremena je bilo sve manje. Treba požuriti, jer neprijatelj ne miruje, on to priprema već 40 godina a nama je ostalo tako malo. Ali to naše malo je duže od njihovih 40 godina i to si znao.

Okupi svoj narod, svoje prijatelje, svoje rođake, svoje komšije da ih ujediniš u vojne jedinice i 01.08. 1992. godine formira ŠTO ( Štab teritorijalne odbrane ) i postade njen prvi komandant, a samo petnaest dana poslije, tačnije 15.o8.1992 godine, postao si osnivačem 105 Bužimske udarne krajiške brigade, koja je kasnije prerasla u 505 Vitešku Bužimsku brigadu. Znao si da i to nije dovoljno, jer si već u svojoj glavi imao i plan i strategiju odbrane svoje zemlje.

Gledajući svoje suborce i njihove vještine …spoznao si da od najboljih, najhrabrijih, najsposobnijih trebaš imati ratnike, bojovnike od akcije, koji će svojom vještinom i svojom brzinom uvući se u neprijateljske redove, izazvati strah u njima, zarobiti ih, domaći se naoružanja i brzo se vratiti u svoje redove. I tako paralelno od tih najelitnijih insana nastadoše specijalne jedinice „ Hamza“ i „ Gazije“ koje kroz brojne bitke izrastoše u najbolje jedinice 5 Korpusa i Armije Bosne i Hercegovine. Počelo je…narod se pomalo i boji…ali ti si tu…razgovaraš sa njima, moral im daješ, praviš planove, iscrtavaš vojne karte, obilaziš terene, kao da si želio svaki grm da upoznaš, svaki pedalj svoje Krajine, jer samo tako si vjerovao u pobjedu.

Rat je, uveliko se puca, srpske jedinice sa JNA zauzele su i Bosansku Krupu, na desnoj obali rijeke Une. Napada se i Bihać, narod je stjeran u okruženje, prepušten sam sebi, bez naoružanja, bez zaliha hrane, treba i goloruk i praznog želuca u boj krvavi. Ali uz sve patnje, stradanja, neimaštinu, u borcima se javljala još veća želja za pobjedom, za pragom svojim, za domovinom svojom.

Gine se! Ljudi su postali samo brojka, ali brojka krvlju ispisana. U takvim teškim i turobnim vremenima, Ti si komandante Izete pronikao u tekbir, jer znao si da veličanjem Svevišnjeg, veličaš i moral, veličaš opstojnost, veličaš i pobjedu a s druge strane znao si da eho tekbira odjekuje i do dušmana i da ga se boje i da im se ledi krv u venama i da to najviše mrze. Bio si pronicljiv sa molitvom u Alaha dž.š postizao si istovremeno dvojaki cilj….a to Ti je i bila namjera.

KOMENTARI:
Loading...