Gdje su moje pare, evo ih, kaže, dobićeš, samo da završim s igrom. Hajde i ti igraj, nagovara me on. Kako ću kad ne znam. Ma lako je, samo ubaci ovdje i stišći brojeve koje voliš i… eto. Hajde, kažem, da probam dok on završi jer meni dosadno, a i neprijatno da stojim i gledam a svi igraju

 

Piše: Toni SKRBINAC, Oslobođenje

 

Naslušao sam se kockarskih priča, sa dodatkom i bez laži, nagledao se likova koji su danima, više noćima, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu igrali nepravednu utakmicu protiv casina.

 

Utakmicu u kojoj su bili osuđeni na poraz. Dobro poznajem osjećaj kada na krilima strasti putuješ u čarobno carstvo kocke čiji si rob postao, razigranost, strah, euforiju… pa onda kad izađeš na svjež zrak, na duši ti breme, probuđena savjest započinje svoju igru mučenja…

 

Tako nekako biva, a opet nisam siguran da kod svakog. Jer, s ljudima nikad ne možeš biti apsolutno siguran, uvijek postoji i ono što zovemo – iznenađenje. No, da ne vas ne zamaram opservacijama koje su ingerencija psihologa, da ne otvaram pitanja koja su opet stvar sociologa… idem ja sada na dvije priče o dva kockara. Izdvajam ih, a slijedite me, pa ćete vidjeti zašto.

 

Uh, moj Toni, kad se sjetim, ja sam u jednom vrtenju onog ruleta rizikovao osam hiljada eura! Osam hiljada eura za tridesetak sekundi ispari ako ne pogodiš. A ne pogodiš, jer obično kugla “preskoči” tvoje brojeve. A vidi sad, nemam ni za kafe…

 

No, no, mislim da moram sebi, a i čitaocu objasniti zašto baš izabrah njih dvojicu? Ostalo mi od profesionalne radoznalosti da tražim uvijek one koji se ističu. Pa sam tako pišući svojevremeno  o duševnim bolesnicima, a boraveći pri tome desetak dana u tadašnjoj sarajevskoj Duševnoj bolnici Jagomir, odmah tražio “stanovnika” te prezrene kuće sa najdužim stažom. I odveli me kod Ilije Kljaje. Zgodna asocijacija: Jagomir i casino.

 

U potrazi za Dragom

 

Neću ga imenovati, ili hajde da mu dam fiktivno ime Mijo, opisati ga mogu jer onižih, debelih ljudi, po naravi veselih, a po duši dobrih pun Maribor.

 

Došao tako naš Mijo iz svog krajiškog sela osamdesetih godina u Maribor. Direktno u internat gdje će stanovati dok ne izuči bravarski zanat. Bistrouman i pomalo stidljiv. Ko seosko dijete, iz sirotinjske kuće, sam će mi priznati.

 

Davno bile osamdesete, a toliko vremena poslije, evo meni mog Mije s kojim se posljednjih godina intenzivno družim. Sjedne, prođe rukom kroz svoju još uvijek gustu a sijedu kosu, ja nam upravo skuhao kafu:

 

– Uh, moj Toni, kad se sjetim, ja sam u jednom vrtenju onog ruleta rizikovao osam hiljada eura! Osam hiljada eura za tridesetak sekundi ispari ako ne pogodiš. A ne pogodiš, jer obično kugla “preskoči” tvoje brojeve. A vidi sad, nemam ni za kafe…

 

Zna se da ljudi vole slijediti uspješne ljude koji imaju para. Pa je i naš Mijo tada mnogo prijatelja dobio. Nekima dijelio onako, a nekima, opet, posuđivao. Slučaj je htio da, a bila je devedeset i neka, Mijo posudi Dragi Zubcu veću sumu novaca. Vrijeme obećanog vraćanja prošlo, a Drage nigdje. Tek, jedno veče kažu Miji: “Eno ti, bolan, Drage u mariborskom casinu, igra svake večeri”

 

Kraj ste saznali a sad idemo malo opet na početak. Kad je Mijo završio zanat, dobije posao odmah jer: “Znaš kakva su onda vremena u Mariboru i cijeloj Sloveniji bila, daš otkaz u firmi u kojoj nisi zadovoljan i za pola sata nađeš drugi posao. Posla bilo više nego radnika…”.

 

Mijo je bio spretan radnik a omiljen čovjek. Pa ga uglavnom zapadali lakši a parali poslovi. Gdje god dođi, za najviše mjesec dana postao bi vođa grupe. Rekao sam već da je Mijo bistrouman čovjek. I hazarder. Pa se tako odlučio za vlastitu firmu. Znao posao, znao ljude i – šta ćeš više. Krenulo ga. Kupio veliku halu, zaposlio varioce, bravare, metalce razne. Sa Austrijancima se povezao poslovno, radio im velike metalne konstrukcije, sa Talijanima se povezao tako što im je prodavao radnike. Od svakoga radnika, po svakom satu dio išao na Mijin račun. I jednom mjesečno kad bi idi u naplatu, vreću Mijo nosi jer toliko love mu talijanski kompanjon spremio.

 

– Ma nisam više znao gdje štekam te marke i lire?

 

Zna se da ljudi vole slijediti uspješne ljude koji imaju para. Pa je i naš Mijo tada mnogo prijatelja dobio. Nekima dijelio onako, a nekima, opet, posuđivao. Slučaj je htio da, a bila je devedeset i neka, Mijo posudi Dragi Zubcu veću sumu novaca. Vrijeme obećanog vraćanja prošlo, a Drage nigdje. Tek, jedno veče kažu Miji: “Eno ti, bolan, Drage u mariborskom casinu, igra svake večeri”.

 

Ne voli Mijo da ga neko pravi budalom. I odluči da traži Dragu u casinu.

 

Bilo je na tim njegovim utakmicama i velikih pobjeda, jednom je iz Monda, jednog od najvećih casina u Sloveniji, iznio osamdesetak hiljada eura, drugi put opet u Celju dobio šest miliona tolara (moneta prije eura, preračunata vrijednost šezdesetak hiljada KM), ali kao što to biva na kraju, a kraj je uvijek isti, podvukao Mijo crtu i izračunao onako odoka da je u casinima ostavio oko dva miliona eura

 

– Prvi put sam ušao i odmah vidim sjedi Drago za onim električnim ruletom. Gdje su moje pare, evo ih, kaže, dobićeš, samo da završim s igrom. Hajde i ti igraj, nagovara me on. Kako ću kad ne znam. Ma lako je, samo ubaci ovdje i stišći brojeve koje voliš i… eto. Hajde, kažem, da probam dok on završi jer meni dosadno, a i neprijatno da stojim i gledam a svi igraju. Kako ovo, kako ono pitam ja… a Drago mi objašnjava. Ubacio sam, tada su bili šilinzi, onog Mozarta (pet hiljada šilinga, op. p) i krenuo da igram. I hop. Hop, i hop, hop… dođem ja na stotinu hiljada šilinga. Lako sam ja puno puta došao do para, ali ovako lako i brzo nikada. Završio i Drago s igrom i on nešto dobio, vratio meni moje, ja uzeo dobitak…

 

Kud ćeš ljepšeg početka u kockarskoj karijeri našeg Mije koja je trajala, možemo komotno reći, dvadesetak godina.

 

Bilo je na tim njegovim utakmicama i velikih pobjeda, jednom je iz Monda, jednog od najvećih casina u Sloveniji, iznio osamdesetak hiljada eura, drugi put opet u Celju dobio šest miliona tolara (moneta prije eura, preračunata vrijednost šezdesetak hiljada KM), ali kao što to biva na kraju, a kraj je uvijek isti, podvukao Mijo crtu i izračunao onako odoka da je u casinima ostavio oko dva miliona eura. Srećom, ostale mu dvije kuće, stan i svakako najvažnije – porodica.

 

Ali, nije naš Mijo ni blizu pogorelac (jedan od omiljenih žargonskih izraza koji označava gubitnika) koliko je Her Leber, austrijski biznismen, za kojeg su govorili da je, prije nego što će početi igrati u već pomenutom Mondu (taj veliki casino vlasništvo je HIT Gorice i nalazi se u Šentilju na granici sa Austrijom, a tu je najviše i lociran zbog austrijskih igrača) te u mariborskom casinu Jocker koji je u formalnom vlasništvu dvojice Slovenaca i Bosanca Mileta Šurlana koji je siva eminencija tog casina, izgubio četiri miliona u austrijskom casinu u Grazu.

 

Neprovjerena priča kao i dodatak da je tužio taj casino pa mu oni navodno vratili dio novca.

 

Veliki je gentlemen taj Her Leber. No, pričao sam već o kraju manje-više svake igre u kojoj kockar pokušava da nanese što teži poraz casinu. Gotovo uvijek je vrijeme saveznik casina. I tako naš Her Leber izgubi desetke hiljada jednom, drugi, treći… ih, koliko puta se samo to dogodilo. I sutradan, eto ga opet sa punim novčanikom. Koja li ga to banka prati? Odakle toliki novac čovjeku?

 

Her Leber je pravi gospodin. Srednjeg rasta, šarmantan i ljepuškast, uvijek besprijekorno obučen. I, zanimljivo, uglavnom nasmijan. Kad dobija uvijek, a i kad gubi ponekad. Ostrašćeni je igrač ruleta. Električni, programiran ili obični, ručni, svejedno… Ima već godina i godina kako taj čovjek igra iz dana u dan takoreći. I to kako igra!!!

 

Njegovi napadi znaju biti potkovani sa dvije, tri i četiri hiljade eura. U jednom samom spinu (tako se naziva svaka pojedinačna igra na ruletu) on toliko rizikuje. Kad dobije, a i to se naravno događa, onda zna krupijeima baciti sto, dvjesto i tristo eura bakšiša. Veliki je gentlemen taj Her Leber. No, pričao sam već o kraju manje-više svake igre u kojoj kockar pokušava da nanese što teži poraz casinu. Gotovo uvijek je vrijeme saveznik casina. I tako naš Her Leber izgubi desetke hiljada jednom, drugi, treći… ih, koliko puta se samo to dogodilo. I sutradan, eto ga opet sa punim novčanikom. Koja li ga to banka prati? Odakle toliki novac čovjeku? Govori se svašta: da ima firmu sa 400 radnika, da se zakreditirao do guše… Ko zna? Od njega nikad nisam čuo ni riječ o gubicima. Pošto je i strastven pušač, onda između dva spina napravi pauzu pa skokne do “kadilnice” (prostor za pušače) i tu obično vrti dvije teme. Ako gubi, povjerljivo se zagleda u sagovornika i kaže: “Ma, ovo je sve jedna obična prevara”. Ako sam taj ja, onda mu klimnem glavom. Jeste, prevara je. Ako dobija, onda se kao dijete, a ima u njemu dosta toga infantilnog, pohvali: “Jesi vidio kako sam napao malu seriju. Morala je konačno pasti…Sad će opet”, kaže, povuče par dimova i trči u novi napad.

 

Nije Leber kao onaj šepavi Iračanin, isto je gospodin, što jest – jest, koji nam govori kako njegova braća imaju poslovne imperije, a on otkako je počeo dolaziti u Mond, izgubio skoro pa četiri miliona eura. Iračanin redovno raportira o svojim gubicima, čudom se čudi kako je te večeri izgubio deset hiljada eura, pogleda na sat i kaže “evo ni dva sata nisam igrao”, a Leber, opet, nikada o tome ne govori. A zna se i vidi da Leber puno jače igra i puno više gubi.

 

I dostojanstveno gubi. Ne psuje, ponekad malo zagalami, ljutit kaže: “Ovdje više ne treba igrati jer ovo je prevara”.
Sutradan, evo ga ponovo.

 

A kako o njemu “brinu” o casinu, koja je to tek igra… to je jedna sasvim nova priča.

 

 

KOMENTARI:
Loading...