Nezaposlenost je kod nas veliki problem, jednostavno zato što je više nezaposlenih ljudi od onih što rade.

Mada i oni koji rade nisu u puno boljoj poziciji. Čak ni u “državnim” firmama nije bajno kao nekada, ali oni su druga priča.

Zaposleni u privatnom sektoru su u najgoroj poziciji.

Zašto?

Ako uzmemo činjenicu da je prosječna bosanska plata iznad 800,00 KM, onda zapravo vidima da su oni daleko ispod prosjeka, a o stvarima kao što je plaćeni godišnji odmor mogu samo sanjati.

Navodno, zakon je na strani radnika, ali na papiru u realnosti to izgleda dosta drugačije.

Uzet ćemo za primjer velike trgovine, oni kada otvaraju novi objekat, uzmu na probni rad tri puta više radnika nego ih zapravo planiraju zaposliti, ti isti radnici im slože police, sve urede i onda in se kulturno zahvali i za rad od tri mjeseca jednokratno isplati 300,00 KM, i ne ovo nisam izmislila, jer znam dosta djevojaka koje su to doživjele na vlastitoj koži.

Znam da ste svi primjetili kako u početku radnici vrve na sve strane, a kasnije čekate u redu, jer samo jedna kasa radi.

Smjene traju i po 10 h ili dok šef ne dozvoli da napustite radno mjesto.

Probni rad potencijalni poslodavac nije dužan platiti, ali zar država nije barem dužna ograničiti traanje toga rada?

I kad zaposle radnika, država im je omogućila da dvije godine razvlače ugovore na određeno vrijeme, pa da istom radniku daju otkaz nakon isteka te iste dvije godine, pa opet istog zaposle.

Kada više nemaju opcija za odugovlačenje i daju radniku ugovor na neodređeno vrijeme, sa njim mu ponude i da potpiše vlastiti otkaz, samo bez unešenog datuma.

Pitate se zašto?

Pa, ako im radnik ikad postane višek ili ga jednostavno žele zamijeniti ispada da je sam dao otkaz i tako oni nemaju apsolutno nikakvih obaveza prema njemu.

Nema otpremnine, nema isplate, ničega, dobije radnu knjižicu i može direktno na “biro”.

Toliko o nekim radničkim pravima.

I prije nego bilo ko počne nabrajati kako ne treba potpisati takav dokument, sjetite se da većina ljudi jedva dobije i takav posao i da je većini to jedini izvor novca, da imaju djecu koju treba hraniti i školovati, da su jednostavno prisiljeni da se odreknu svega, doslovno samo da bi se mogli prehraniti.

Ne glorifikujem ja ovdje Jugoslaviju, ali tada su barem svi imali posao i nisu brinuli hoće li sutra imati za hranu i račune.

Dosta moje porodice je radilo u Agrokomercu, i često čujem da kažu da je i Šećo ( o.p. Šećo Suljić) radio, sakupljao je opuške i čistio u krugu tvornice u Pjanićima.

Dakle, ko god je htio raditi mogao je, našlo bi se nešto za svakoga.

A sada, imamo ljudi sa završenim fakultetima koji rade u trgovinama, kafićima i ko zna gdje, mladi bježe odavde, stariji se pomirili sa sudbinom da će raditi za 500,00 KM i dočekati penziju od 200,00 KM, i najgore od svega ljudi od 30 godina bez dana radnog staža.

Neki od njih rade godinama, ali nisu prijavljeni, i sve to prolazi kod nas.

Valjda će i ovo sve jednom proći.

KOMENTARI:
Loading...