Spavao sam po šumama. Bojao sam se da će me neko odati, i da ću u logoru završiti, navodi Moris Albahari.

Jedan od najstarijih Jevreja u Sarajevu, rezervni oficir jugoslovenskog ratnog zrakoplovstva, pilot, nastavnik letenja, 86-godišnji Moris Albahari, nerado se sjeća onoga što je kao 12-godišnjak doživio za vrijeme Drugog svjetskog rata.

– Pred sami Drugi svjetski rat dolazili su nam Jevreji iz Njemačke koji su govorili o stradanjima. Tako da je otac okupio cijelu porodicu i otišao u Drvar – započinje priču Albahari.

Pobjegao iz voza

On i njegova porodica su kao i hiljade balkanskih jevreja pokupljeni, i ukrcani na voz koji je išao za Jasenovac. Jedni su od rijetkih koji su imali sreću da pobjegnu iz voza. Na stanici u Prijedoru, Morisa je iz voza izvukao njegov profesor muzike. Pokazao mu je italijanski kamion s kojim je trebao otići u Drvar.

-Vratio sam se u Drvar. Skrivao se po šumama. One koji su me vidjeli, a znali me, sam molio i kumio da me ne odaju jer ako bi me odali, odveli bi me u logor – govori nam Albahari.

Priča nam da je kasnije saznao da je željezna šipka koju je profesor prokrijumčario u voz, a pomoću koje su izlazili iz vagona, pomogla da se na putu do Jasenovca, isprazni cijeli vagon u kojem je bila i njegova porodica. Za porodicu, kako kaže, duge tri godine nije ništa znao. Sastali su se tek nakon rata.

Tada dijete od 12 godina snalazio se kako je znao. Bježao je u sela gdje su bili partizani, bio u mnogim partizanskim jedinicama. Kako kaže, odrastao je preko noći jer nije imao vremena da bude dijete.

– Kakav vojnik od 12 godina može biti. Nosio sam posudu da dobijem porciju hrane da se prehranim. U Trećoj, Četvrtoj, Petoj neprijateljskoj ofanzivi prešao sam Šator, Jablanicu, bio sa Vladimirom Nazorom, Nemanjom Vlatkovićem, Ivom Lolom Ribarom koji je poginuo na Livanjskom polju – prisjeća se naš sagovornik.

Mali Mujica i Ivica

Skrivao je svoj identitet. Nekad bi bio Milan, a nekad Mirko.

-Ne znate kakav je to strah. Ja sam spavao po šumama, pod snijegom, pod bukvama, ali uvijek je taj san bio kao u Africi kad ljudi spavaju, a boje se da će ih kobra ujesti. Ja sam se bojao da će me neko odati, i da ću u logoru završiti – priča nam.

Tokom rata najbolji prijatelji su mu bili, kako ih zove, mali Mujica i Ivica.

-Nas tri klinca smo se našli nakon Četvrte neprijateljske ofanzive na Šatoru u Medenom polju kod Petrovca, i postali nerazdvojni. Dvije i po godine smo bili skupa. Snalazili se, preživljavali. Mujicu bi slali u muslimansko selo da nam donese hrane, a Ivicu u hrvatsko – priča nam Albahari.
Od njih trojice, jedini je Moris dočekao kraj rata. Ivica je poginuo pred kraj rata, a Mujica je nestao u mećavi.

– Mnogo je porodica koje su u Drugom svjetskom ratu pomagali jevrejima, skrivali ih po svojim kućama rizikujući svoje živote. Danas toga nema. Molim nove generacije da prihvate čovjeka kao čovjeka, a ne podijeljenog u nacionalne skupine. To će nas ubiti – zaključuje on.

KOMENTARI:
Loading...