Na sportskom portalu „nogolopta“ Ismet Turšić objavio je interesantnu kolumnu koju novinska agencija Patria prenosi u cjelosti.

Tadija Šunjić je otac reprezentativca Bosne i Hercegovine Tonija Šunjića, momka koji je klizećim startom uletio u srca svih onih kojima je reprezentacija BiH na prvom mjestu. Beskompromisan borac koji je iz drugog plana i nenametljivo zabetonirao sebi mjesto u početnih 11 kod bivšeg selektora. Išla mu je na ruku povreda Ermina Bičakčića, neigranje Ognjena Vranješa i loš vic sa Ervinom Zukanovićem ali niko ne može reći da Toni svojim igrama nije zaslužio mjesto na terenu i u srcima svih bh. navijača.

Toni je rođen 1989. godine, imao je četiri godine kada je, prema optužnici, njegov otac pucao u čovjeka u civilu kojeg je koristio kao živi štit i kasnije ga bacio u Neretvu. Ovo je priča puna tragičara jer kako god da se završi jedno je sigurno, ovdje neće biti happy end-a.

S jedne strane imamo porodicu ubijenog Ibrahima Hodžića koja danas živi u Stocu i koja je 1998. pokopala ostatke rahmetli oca i supruga. Oni traže pravdu, žele da se ubica njihovog oca procesuira i kazni za počinjeni zločin što je sasvim razumljivo i usudio bih se reći i neophodno da bi se život mogao nastaviti nekim koliko-toliko normalnim tokom.

S druge strane imamo reprezentativca BiH, dečka za kojeg ne vjerujem da je odrastao u “pro-BiH” ozračju ali koji je reprezentativac BiH već sedam godina i koji danas među prijateljima ima i Zvjezdana i Seada i Vedada i Borisa i Ognjena.

Vjerovatno je igranjem za reprezentaciju dobio neka vrednovanja koja se razlikuju od onih koja su mu servirana od malih nogu jer Toni se tako i ponaša, ama baš niko ne može prigovoriti načinu na koji reprezentira Bosnu i Hercegovinu. On vjerovatno i dalje voli Hrvatsku istim žarom kao što je to radio i prije sedam godina ali sigurno je da mu je i BiH postala nešto malo više od nužnog i nametnuog zla kakvom je rado predstavljaju oni koji joj je ne misle dobro.

Ne smijemo zaboraviti da optužnica nije podignuta protiv Tonija nego protiv Tadije, Toni je 1993. imao četiri godine. Da je Tadija muško kao što nije, sigurno da ne bi pobjegao od zakona u susjednu nam Hrvatsku, u čije je ime i ubijao, i na taj način ostavio sina na cijedilu, na milost i nemilost javnosti u Bosni i Hercegovini.

Toni nije i ne može biti kriv za postupke njegovog oca ali morao bi se javno i jasno distancirati od njega i njegovog kukavičluka jer je doveo u pitanje njegovu buduću reprezentativnu karijeru, a u najgorem slučaju i Tonijevu ličnu sigurnost.

Opet s druge strane, lako je meni i nama da to od njega zahtjevamo ali ne smijemo zaboraviti da je to njegov otac, čovjek u čiju dobrotu i ljubav se oslanjao čitav život i koji je na koncu i napravio od njega ono sto on danas jeste.

Kao što rekoh ranije šta god da se sutra desi ova priča će imati samo gubitnike, porodicu Hodžić, Tonija pa i Tadiju. Hodžići neće dobiti svoj smiraj jer je ubica na slobodi, Toni trenutno stoji na raskrsnici, da li će biti očev “jatak” i obilaziti ga u Hrvatskoj ili ce se distancirati od njega i reći da to što je uradio u najmanju ruku nije u redu.

A Tadija? Ne znam, zanima me baš mentalni sklop ovog “čovjeka”. Da li je navijao za BiH i za svog sina na SP-u? Ili je demonstrativno prebacio kanal i gledao neki dokumentarac na HRT-u?

Uz dužno poštovanje prema njegovim žrtvama, mislim da je ipak on taj koji je u ovome svemu možda i najveći gubitnik. Sin mu igra za one koje je on prije 20 godina ubijao i možeš misliti, oni ga VOLE a stiče se dojam da je ta ljubav (barem malo) obostrana!

Valja mu sutra Tonija pogledati u oči i objasniti mu zašto je sasuo rafal u čovjeka koji nije imao apsolutno nikakve mogućnosti da se brani. A ako je Toni išta naučio za ovih sedam godina u reprezentaciji znati će da nikakva priča o hrvatstvu, domoljublju ili povampirenim džihad-ratnicima neće moći opravdati Tadijin zločin.

KOMENTARI:
Loading...