Na adresu portala pristiglo je pismo jedne profesorice. Njena reakcija napisana je povodom tragične smrti tinejdžera Mahira.

Njeno pismo objavljujemo u cjelosti:

Nažalost, u našoj zemlji je postala praksa da se mora dogoditi nešto strašno i brutalno da bismo na najbolji način uvidjeli stanje u kojem se nalazimo. Kao neko ko skoro tri decenije radi u obrazovnim institucijama osjećala sam potrebu da predstavim pravu istinu o tome u kakvoj situaciji se nalazi obrazovni sistem u BiH.

Problem “vršnjačkog nasilja” nije nešto što se dešava u posljednjih 20 dana, nego je samo odraz onoga što se u obrazovanju učestalo zbiva posljednjih 10 godina. Vlada, ministri, prosvjetno-pedagoški zavod očigledno zatvaraju oči pred onim što su nam upravo “oni” stvorili.

Zauzeti raznim projektima, racionalizacijama, nisu svjesni pravih problema s kojima se susreću “samo” učitelji, nastavnici i  profesori. Škola, kao i prosvjetni radnici više nemaju mehanizme da se na pravi način bore s maloljetnim delinkventima, nasiljem, uvredama, psovkama i  prijetnjama.

Sve ono što niste ni mogli zamisliti, posljednjih godina se dešava upravo u učionicama u kojima ima i previše učenika koji se neefikasnim pravilima ne mogu “obuzdati”. Prosvjetni radnici žive u strahu od pojedinih maloljetnih delinkvenata koji na svaki mogući način provode silu da bi ostvarili svoje ciljeve.

Ukoliko bi ulazila dublje u nove generacije kojima su idoli reality show programi, svjesna sam da bi ovo moje obraćanje bilo sigurno mnogo dublje i duže, ali potrebno mi je da na najjednostavniji mogući način predstavim  situaciju s kojom se mnogi od nas susreću.

Prosvjetni radnici izloženi su stalnim maltretiranjima i svojevrsnom mobingu, koje je posebno izraženo kod zaključivanja ocjena, nemogućnost izricanja ozbiljnijih sankcija učenicima koji ispoljavaju agresiju, dok škole izbjegavaju da učenike kažnjavaju prebacivanjem ili izbacivanjem samo da bi sačuvale svoj ugled, a profesori svoje probleme stavljaju “pod tepih” jer im se stavlja krivica da je problem u njima, tako dolazimo do jednog začaranog kruga iz kojeg nema izlaza.

Zamislite situaciju kada vas nakon 30 godina uspješnog rada vrijeđa, psuje, prijeti i ponižava učenik od 13-15 godina, svjestan toga da neće dobiti nikakvu “strožiju” kaznu, da ga ne možete udaljiti s časa, i da će na kraju školske godine i to vladanje biti ponovo primjerno. Takav učenik postaje heroj razreda, neko kome i ostali učenici počinju da se dive. Za učenike kazne više i ne postoje, jedino nam je ostalo da šutimo i trpimo. Prosvjetni radnici su svjesni toga da ih niko ne štiti, ali ovakav  državni sistem i poremećene vrijednosti su dovele i to toga da Mahir danas više nije s nama.

Uloga škole jeste obrazovna i vaspitna, ali mnoge stvari dolaze iz kuće, i ukoliko nema podrške roditelja to nije moguće. Naravno, da nisu svi učenici takvi, zato je potreban rad u manjim odjeljenjima gdje će se moći posvetiti svakom učeniku. Ukoliko na jednom primjeru ne pokažemo da postoji odgovornost za određene postupke, mi ćemo se za par godina naći u situaciji kada će biti sasvim normalno i “pucati” u profesora,  da li trebamo to čekati, da bi SVI MI kolektivno reagirali?

Većina mojih kolega svoj posao radi odgovorno i prema propisanim pravilima, a i svi oni koji ih krše će i odgovarati, ali isto tako direktori, pedagozi i prosvjetni radnici moraju i trebaju imati veća i jača prava, treba da se donesu protokoli i uredbe kako se ponašati prema nastavniku. Hitno se mora raditi na novom zakonu o maloljetničkoj delinkvenciji, ali isto tako škole moraju uvesti oštrije kazne koje se moraju primjenjivati, bolje pravilnike o ponašanju koji se moraju poštovati, suspenzije učenika, kazneni boravak, uvođenje novčanih kazni za nepoštivanje pravila, također, potrebno je i da roditelji snose odgovornost za ponašanje svoje djece.

Potrebni su nam novi mehanizmi koji će nam pomoći da podignemo obrazovni sistem na jedan veći nivo, djeca NE trebaju biti prezaštićena, nego svjesna i odgovorna.

“Ako je obrazovanje stub svakog društva, nastavnici su njegova srž i treba ih zaštititi kako bi mogli da doprinesu društvu.” REAGIRATI, dok nije KASNO!


KOMENTARI:
Loading...