Tog popodneva kao da se sav grad i okolna sela došla na autobusnu stanicu. Gurajuci se među masom, pronašla sam slobodno mjesto na klupi i sjela. Pogledom sam tražila sam nekog od poznatih lica, za ime Boga, neko u ovoj masi mora biti poznat. S godinama sam naučila da čovjek uvijek poželi da ima nekog poznatog da podijeli s njim sate čekanja, možda ponekad i sjedište u autobusu. U nekim pričama koje su bile sve samo ne priče.

– Hej, šta ima?
-Evo ništa
– Kod tebe?
-Ništa.
-Pa da!

I ćutanje. Dugo ćutanje koje prelazi u neugodnost. A jedno takav razgovor i jedno takvo ćutanje mi je trebalo nakon napornog dana. Ljudi polako odlaze od ljudi. Postaju samotnjaci, svako vodi svoju brigu, tipkajući na mobitele. Sve više uređaja na dodir, a sve manje emocija i dodira. Onih pravih dodira, da ti se koža naježi, da te neko izbaci iz cipela pogledom. Sve manje ljudi, a sedam milijardi puta se zaplakalo i sedam milijardi novih ja je rođeno. Sedam milijardi ljudi i sto hiljada uređaja. Hladnih ljudi i još hladnijih uređaja.

Gledajući u ljude, koji su stizali i odlazili sa stanice, ugledala sam njega. Starijeg dida, kako teturajući, pomoću štapa, prilazi slobodnom mjestu pored mene. Pomakla sam se šutke i uzvratila njegov osmijeh. Staro tijelo ogrnuo je svečenim odijelom i košuljom u tonu. Na licu mu se ocrtavao život, kao da je svaka bora imala svoje ime, mjesto, vrijeme nastanka. Zaboljele su me njegove ruke, žuljevite i radničke. Bože, pomislih, koja je ovo ljudina. preturajući kesu koju je nosio, ugledah bolnički karton i recepte i malu zelenu knjižicu. Vidim, ide od doktora, po ko zna koji put mu je u redu nedostajala neka uputa pa se vraće u selo, jer treba stići da se smire poslovi prije noći.

Da li je sam? Da li ga čeka neko, s kahvom i ručkom tačno oko pet? Postoji taj jedan san, da te neko, kad se vraćeš s posla, čeka s ručkom i kahvom oko pet. Ili recimo da neko sjedne pored tebe i samo pruži soljicu kahve nakon teškog dana. Ne mora biti u pet. Ne mora biti ni kahva, samo ruka i dodir. Onaj od kojeg se uvijek sve vrati na svoje mjesto. Moj san.

Moje daleke misli prenuo je sam did, koji mi se obrati s osmijehom pružajući svoj mobitel u ruke.- Sine, znaš li ti poslati ovaj Bingo, mislim onaj broj! Znaš, što se šalje, ne vidi did, a i ne zna kucati.

– Znam, dide, dajte mi listić poslat ću vam. Evo vidite, dide, ovaj broj ovdje.
– Ma vidim sine, ali dzabe ti je to, starom insanu kazivati. Ja i ne znam, za šta će mi mobitel. Djeca kupila pa da imam da me nazovu kad nisam kući, da vide gdje sam. A svako malo zovu, kažu, poželjeli se. Eee, moja djecoo, sta se imate u meni starom poželjeti. Šalji, ćero, šalji.
– Evo, dide, poslala sam. Da bude sa srećom.
– E vala, ako did šta dobije, tačno ću te tražiti preko radijona, da ti dam koju paru. Ja samo reknem da tražim djevojku što mi je poslala broj za bingo i ti se nama javi. Nemoj da ne bi. Zna, dido, da djeci treba para. A bgm i didu treba, daleko je do penzije, a i sram me da išćem od djece vajik. Sram me, polako djeco, vičem imamo stara i ja.
– Ako je tako dide, onda dobro me zapamti, nemoj da ko drugi se javi pada mi pare pokupi. –govorim mu okrećući lice prema njemu.

Nasmija se did, a ispod usana mu se otkriše dva zuba na dvije strane. Oči mu se nakupiše suzama, od smijeha. Spusti svoju toplu ruku na moju, a u meni se proradiše suze i krenuše prema van. S vremenom naučiš da suzu ugnijezdiš u trepavicu i da tu stoji. Nasmijala sam se didu, a u njegovim rukama probudila dodir svojih didova. U njegovom osmijehu vidjela njih. I dugo grlila didove ruke. Kad ti nedostaju dragi ljudi, kad zauvijek se sklope oči, počneš da ih tražiš u drugim ljudima. Da ih dodiruješ, čuješ, vidiš, osjetiš, grliš u drugim ljudima. To se zove nedostajanje.
Vratila sam didu mobitel i dobitni listić. Gledala sam kako s ponosom priča kako ga kod kuće čeka stara sa ručkom i kahvom. Od jutra je otišao od kuće, prikuplja papire za banje, već treći put dolazi i uvijek mu nedostaje neke uputa.

-Znaš, ćero, kad dobijem ovaj Bingo, uplati cu sebi sam banje, begovski da uživam deset dana. Kad imaš pare, imaš sve, tako je to sada, moj sinko. Narod samo vidi pare. A nije to sreća. Sreća je, sine, moja stara što me čeka kući, s kahvom na onoj našoj verandi. Znaš li, samo kako kuha moja, stara. Mi smo petero djece othranili, na noge digli, kruh im dali.
– Fino je to, dido, kad se pazite i volite. Pare nisu sve. Ja da dobijem Bingo uplatila bih ovu ratu za master da ne tražim od ćaće i matere. Tako, da noćas, taj listić mora biti dobitni.- nasmijala sam se.
-Biće, sine, biće. I za banje i za tu tvoju školu. Imam išaret.
Skinuo je kapu s glave i popravio kosu i vratio kapu nazad. Malo francuska kapa, nakrivljena na jednu stranu. Uhvatila sam se kako sam rukom krenula da ga dodirnem po glavi i zagrlim, baš kao svog dida. Vratila sam ruku nazad u krilo i samo ga gledala.
Radnica sa šaltera prozvala je putnike za didovo selo, polako je ustajao sa klupe i pružio mi ruku. Pozdravljajući me, dodirnuo je moju kosu.
-Kako da te neću zapamti, crna moja. Sutra će tebe dido tražiti na radijonu, jer pare će biti i za banje i tu tvoju školu.
– Hoće, dido, samo zovi.

Još se jednom okrenuo prema meni u ulazu u autobus, kao da mu je trebala poznato lice da ga isprati na ovo putovanje. Mahnula sam mu, i dugo držala ruku podignutu u zraku. Ljudi uvijek imaju potrebu da ih sa stanice isprati poznato lice, samo da mahne. Samo da kaže da će sve biti uredu i da se javi. Obavezno. Pozdravi svoje i da se čuva. Svakom treba neko da ga isprati, jer težak je pogled preko ramena, koji se ne sudari sa poznatim očima.
Nasmijala sam se u sebi.

– Taj bingo bi mi vraški dobro došao. Zovi, dide, zovi.

Uskoro je radnica sa biletarnice prozvala i moj autobus. Pejzaži su polako odnosili moje misli na moj neobični susret na jednoj klupi na autobusnoj stanici.

U svijetu para i hladnih uređaja, postoji jedan dido koji vjeruje u sreću. Naivno vjeruje u sreću. Postoji jedan dido koji ne znajući, da je vratio poznati miris, pogled i dodir, negdje sretno se smiješi. Jedan dido, koji je jednog hladnog jesenjeg dana, otopio cijeli svijet, svojom dobrotom i veseljem. Jednim dodirom i jednim „ Kako da te necu zapamtiti, moja crna!“ Postoje ljudi na ovom svijetu koji ostaju u vašim sjećanjima. I nisu bitni ljudi koji pamte, nego oni koji se pamte.

Jos dugo, dugo sam čekala poziv dida. Još ga čekam. Poziv ili oglas na radiu. Ili dida.
Nadam se da je otišao u banje i da ga njegova stara još uvijek čeka s kahvom i ručkom na onoj njihovoj verandi. A para će biti, Bože zdravlja.

Šifra: E. Arthur Bandini

KOMENTARI:
Loading...