Već duže vrijeme progovarate o prijedorskim ratnim dešavanjima. Podržavate podizanje spomenika ubijenim nesrpskim civilima i djeci u centru grada. Ne podnosite “falsifikovanje istorije koju srpski narod radi vekovima”(iz Vašeg teksta “Ima još toga o čemu sam ćutala”, a više napisano u “Đurđevdan”, “Ja priznajem. Priznajte i vi”…). Koliko ste u stanju mijenjati svijest sugrađana i kakav je Vaš život u Prijedoru, s obzirom da ste oko godinu i po dana udovica, ostavši sama sa dvije maloljetne kćerke?

Nikolina Balaban: “Volim Prijedor, volim živjeti, raditi u njemu, bez obzira na razne mogućnosti koje sam imala tokom života, nikad nisam mogla otići ili bolje rečeno ne vratiti se nazad u njega, on vam se jednostavno uvuče pod kožu i zauvijek ostaje.

Kao i što stalno potenciram da sam iz sela Svodna, opština Bosanski Novi, jer 1972. godine je to bio Bosanski Novi – ove budalaštine sa imenima gradova, a i ulica me ne dotiču.

Nisam u stanju promijenti bilo šta, na kraju krajeva, ni nemam neke “poluge promjena” u svojim rukama, a najmanje svijest sugrađana, bar ne, u smislu da mi to priznaju; ustvari jesam, mrko ili čudno gledaju, neki do juče poznanici, okreću glavu na ulici ili onako, kao nismo se vidjeli.

Ili kao danas, pokvari mi se auto, u centru grada, policija pita nabildovanog, popularno ošišanog tpa, da me odšlepa, sa bijesnim džipom, a on kaže nema vremena. Zahvalim mu se na ljubaznosti, a on nema na čemu. Slijedi moje, pa neću valjda opet stati, a on meni stala ponovo, negdje dalje i bila u autu…

Lažem, jesam promijenila svoje sugrađane na način da imaju osobu na koju će projektovati sve svoje frustracije, nezadovoljstva, neostvarene, sjebane snove… našli su krivca na kome će iskaliti bijes. Ako i to je nešto, valjda im bude lakše!

Znate, ne mislim samo za Srbe u Bosni, nego na sve. Sličan smo mentalitet, naprosto obožavamo taj sadomazohizam, tu mantru “uvijek nam je neko drugi kriv” za sav naš život, preživljavanje “od danas do sutra”, jer prekosutra je već ta famozna budućnost, zato otkači prošlost, sadašnost je već pri kraju, mislim, evo već “zalazi Sunce”, pada sumrak, prođe još jedan dan… nekako, ali “udri” o budućnosti koja nas čeka. I tako dan za danom.

U tome je i suština “falsifikovanja istorije”, jer falsifikujemo svaki naš ubogi dan i sebe u njemu.

Podržavam podizanje spomenika ubijenim nesrpskim civilima i djeci u centru grada. Da li to uopšte treba komentarisati?!

Da li na to uopšte treba reći zašto?! Jesmo, jeste, bilo je, u jednom trenutku smo “gurnuli” svoje sugrađane nesrpske nacionalnosti u “živo blato”, uništili im snove o budućnosti, na koju smo dali za pravo sebi da je imamo, a to smo oduzeli drugima.

I opet pod glupavom mantrom “…da nismo mi njima, oni bi nama…” Bi li? Kakvo je to opravdanje???

Poznato “uvijek je neko drugi kriv” i što smo pogriješili, i što nismo smjeli, i što smo bili loši, i što smo ćutali na loše događaje, a i loše ljude. A najgore od svega i danas to radimo. Ćutimo… samo nek’ prođe još jedan dan!

Što se tiče mog privatnog života, promijenio se jako. U njemu je gomila problema, koji se sa svakim buđenjem, samo slažu jedan na drugi, malo mi 24 sata da bih stigla sve. Jako mi je žao što ću sve ili mnoge razočarati da ne živim život kako su oni umislili. Isti je ili još teži nego vaš. No, ovo nije mjesto, a ni ja nisam osoba koja zapomaže nad samom sobom, tako da “prsa u prsa” borba je moja i ja ću je dobiti ili izgubiti zajedno sa mojom djecom, porodicom i mojim prijateljima.

Tražite istinu, borite se protiv (euforije) svakoga zla, obilježavate Srebrenicu, glasno govorite o Tomašici, podržavate Dan bijelih traka, učestvujete u humanitarnim akcijama … Ali za jedne ste heroina, a za druge plaćenica.

Nikolina Balaban: “I to heroina je pretjerano, a plaćenica baš nema veze sa mozgom, od koga god dolazilo i jedno i drugo. U ime tog, sve što ‘dobijam’ i kao heroina i kao plaćenica, javno izjavljujem: poklanjam SVE prvom ko ovo pročita.

Naravno da je to, bar meni, razumljivo. Ljudi polaze od sebe, e, to je naša tragikomedija, jer vjerovatno oni, ti koji me tako titulišu, ne bi uradili ništa slično bez bilo koje satisfakcije, a pogotovo kad je sve to na sopstvenu, ličnu štetu, da kažemo, najmanje, “miran san”, “ubiste” me porukama i zivkanjem sa raznim komentarima.

Ako ste poslije toga srećniji, onda izvolite, bujrum… služim narodu!

Tačno, govorim o Tomašici, jer je to činjenica, obilježavam Srebrenicu, jer je i to činjenica, podržavam Dan bijelih traka, jer se desio, jer niko nije od “plastelina” napravio, recimo Fikreta Bačića, ali opet onaj “oblačić”, kao u stripu iznad moje glave sa upitnikom, a šta tu ima objašnjavati?!!!

To je normalno, ljudski, humano, razumno, potrebno upravo zarad budućnosti, to je sve što nas čini ljudima, odvajajući nas od životinja, mada one ponekad pokazuju više “naklonosti” prema tragediji svoje vrste.

Ono, što mene, posebno čudi, jeste to sinhronizovano, simultano napadanje sa svih strana, hajde da kažem, prije svega od Srba iz Bosne, Bošnjaka, Hrvata, naročito iz Prijedora, prednjači dijaspora, pa i ostalih građana Bosne I Hercegovine.

Prvo sam bila zatečena, a onda polako složite mozaik i jedino objašnjenje koje sam našla jeste da BRIGA većinu njih (mislim na uslovno rečeno političke i druge lidere koji “diriguju”) i za Srebrenicu, i Tomašicu, i Prijedor, a briga ih i za Sijekovac, Kazane, Kravice, Ozren, Dretelj, Čelebić, Ahmiće, oni imaju svoje računice, koje jako dobro igraju s nama, već više od dvije decenije I mnogo im je dobro, a usput su im ‘svetinja’ sva gore nabrojana mjesta.

I briga ih i za ‘ugroženi opstanak Republike Srpske’, za Federaciju, a najmanje im je stalo do njihove, naše, moje zemlje – Bosne i Hercegovine. A mi, umjesto da ih kaznimo, opet ćemo ih i ove godine izbarati ‘za šaku dolara’ (da bar).

E, sad, pošto meni samoj nije jasna ta neka euforija o baš nekoj tamo Nikolini, jedino što mi pada na pamet, jeste da je neko pomislio, da bi neko tamo mogao i poslušati šta opet, NEKA TAMO Nikolina priča i ‘laje’.

Hajde, da je na vrijeme ućutkamo, iako ponavljam, od mene baš ništa ne zavisi, nemam nikakvu moć, osim otrovan jezik, protivotrov – nepoznat. Kažu neki, pokajnica, navedite mi bar jedan valjan razlog zašto bih se ja to kajala… Ne trudite se, ja ću vam navesti, žao mi je što 1992. godine nisam bila moćnija, nisam bila starija, nisam bila u prilici da vam se najebem majke za zla koja radite drugima, onima koji su vam do juče bili na slavama i Božiću, sad imaju samo prokleto pogrešno ime i prezime.”

Kao nigdje u svijetu, Balkanci su skloni ljude u nebesa uzdizati, da bi ih isto tako popljuvali i oblatili. Vaš FB profil je otvoren i sve objave su podešene na opciju javno. Većina Vas hvali, a oni koji osporavaju spominju da ste naslijedili od pokojnog supruga, “ratnog profitera i Arkanovog kućnog prijatelja”, zlatarske radnje. Da ne bismo sada stvarali retoričko pitanje, možete li nam prokomentirati ko je ustvari bio Vaš suprug i kako je stekao to silno zlato, da je napravio “25 000 raznih ordena” (podatak iz emisije Trenutak za kulturni kutak, 22. oktobar 2013)?

Nikolina Balaban: “Moj pokojni muž nije ratni profiter, a još manje ratni zločinac, kako se takođe spominjalo. To znaju Prijedorčani, i Srbi i Bošnjaci, samo ovo im sada treba u populističke svrhe, krajnje zlonamjerno i tendenciozno, da ne upotrijebim neku ružniju riječ.

Koliko duboko i blisko je bilo njegovo prijateljstvo sa Arkanom ne znam, jer ga nisam ni poznavala iz tog vremena. Takođe, urađeno ordenje i medalje (za izradu korišteno prije svega srebro, a i zlato), bilo je isto u periodu kada ga nisam poznavala (neposredno poslije 1995. godine), ali iz njegovih priča znam da je to radio za Republiku Srpsku i VRS, a priče o pokradenom ‘muslimanskom’ zlatu su gomila gluposti i sranja.

Nisam naslijedila nikakve zlatarske radnje, ali moram reći ono što mnogi u Prijedoru znaju, da je moj pokojni suprug imao zlataru i prije rata, znaju jako dobro i gdje se nalazila. A još bolje znaju da se u mladosti, kasnije, prije rata, a i poslije rata, družio uglavnom sa Bošnjacima, tada, Muslimanima, a i da su njegova tri najbolja prijatelja upravo bili Muslimani, čija imena neću spominjati.

Jedan od njih se i vratio u Prijedor, nije bilo dana da nisam vraćajući se s posla, zaticala ih na kafi, u razgovoru, o politici, ratu, ko je ko i ko je šta, o Prijedoru i kako dalje, šta nas čeka…

Iako je bila u pitanju osoba, nije više živ, koji je bio političar, odbornik, poslanik u Parlamentu RS, presjednik Opštinskog odbora jedne probošnjačke stranke nikad nisam čula riječ o ovoj ‘novokomponovanoj’ prošlosti mog pokojnog muža.

Osim toga, moj pokojni muž je vrlo javno živio u Prijedoru od 1998. godine i nikada niko, ni njemu, a ni meni nije spomenuo ni slovo od ovih priča, koje sada plasiraju. Čak su mnogi, sada ‘glasnogovornici i zagovornici ove teorije’, ispijali kafe u čaršiji s njim, više nego i ja.”

2002. godine ste skupa sa suprugom Darkom Medićem objavili knjigu “Svjedočenja i sjećanja o Jovanu Raškoviću”. Pošto do knjige nismo došli, nismo je pročitali. Šta Vas je motiviralo za taj projekt? Možete li djelo ukratko rezimirati?

Nikolina Balaban: “Do knjige niste došli, jer je zabranjena i povučena sa Sajma knjige 2002. u Beogradu. A svima koji je spominju, toplo preporučujem, bez namjere da provociram, niti sam ironična, da pročitaju šta piše u njoj, pa tek onda daju sebi za pravo komentarisanje, maliciozno i negativno.

Ubijeđena sam da bi se mnogi iznenadili, kad bi vidjeli da je tu ispričana stvarna ISTINA, o krivcima, početku rata na prostorima bivše Jugoslavije, kao uloga tadašnjih lidera bivših jugoslovenskih republika, bez poštede bilo kojeg od njih, a koja nije ni blizu one kako se danas prikazuje. To je i odgovor na pitanje šta me motiviralo na takav projekat. Ne sudite po naslovu!!!

Ali je, eto, sjajna motivacija da me prozivaju, a ne znaju ni zašto.

Vjerovatno bi mnoge ‘razočaralo’ da vide kako je Nikolina i 2002. pričala slično ili isto kao sada. Ne bi onda imali razloga da me napadaju za ‘naknadnu pamet’.

Na kraju Vašeg obraćanja “velikim Srbima” (tekst “Kosti nema, ali ih lomi”), kažete da ste, “nažalost, upoznali Arkana, Karadžića i Mladića u životu, a i oni Vas”. Kada i kakav su dojam na Vas ostavili? I osvrnite se, molim Vas, posebno na aktuelnu temu: haška presuda Karadžiću (40 godina, pravedno ili ne, blaga ili teška kazna?).

Nikolina Balaban: “Nema dojma, ima samo osjećaj bijesa i nemoći, jer meni su i oni, pored mnogih bili krivi, jezivo krivi, za moju ‘otetu’ zemlju Jugoslaviju, za moju ‘ničiju’ zemlju Bosnu i Hercegovinu, za moje prijatelje, mislim na one koji nisu bili Srbi, kojih nema bilo da su ubijeni ili su protjerani, bilo za moje prijatelje ili članove porodice Srbe koji su ubijeni, poginuli, njihovim ‘zaslugama’, da im pri tom ni imena ne znaju, da su im samo broj u ime nekog samo njima poznatog cilja.

Njihov cilj nije bio i moj, ali ko me ili ko nas je pitao?!?

A što se tiče presude Karadžiću, niti slavim, niti tugujem, više dominira razočarenje, pogotovo vezano za Prijedor i ratna dešavanja u njemu. Previše smo očekivali, jer je sadašnja politička scena Bosne i Hercegovine puna ‘Karadžića’, malih ili velikih, modernizovanih u skladu sa 21. vijekom i nisu ništa manje strašni, samo što nema ubijanja… bar ne još.

Svaka kazna je pravedna, ali ne dovoljno teška. Nijedna kazna nije dovoljno teška za nekog kako god se zvao, ko vam je uzeo vaše namilije, vašu / našu djecu, kćeri, sinove, majke i očeve, mučili, zlostavljali, silovali i na kraju ubili.”

1995. godine tokom vojne akcije “Oluja”, hrvatska vojska Vam je ubila sestru. Vi ste se uspjeli izdići, da ih ne mrzite, niti prezirete.

Nikolina Balaban: “Da, sa tim da je to hrvatska vojska uradila u opštini Bosanski Novi / Novi Grad, odnosno na teritoriji Bosne i Hercegovine. Izdizanje, odbacivanje osjećaja prezira ili mržnje je moguće kad ne dozvolite da cijeli jedan narod postovjetite sa pojedincima ili bolje većim grupama ljudi koji su tako nešto odlučivali, naređivali, a oni ‘sitni’, sprovodili.

Ne može i ne smije meni biti kriv i zločinački cio hrvatski narod, kao što to nije ni srpski, a nije ni bošnjački, muslimanski. Ali baš zato morate govoriti o zločinima napravljenim u ime vašeg naroda, da biste s pravom osudili ono što je urađeno nekom vašem, jer zločini u Prijedoru nisu rađeni u moje ime… sorry gospodo!.

A ne ‘upri prstom’ na NJIH, oni su loši momci, a mi smo divni. Nismo.

U ovom ratu smo svi bili ‘loši momci’, naravno bez izjednačavanja načina, organizovanosti namjere, smišljenog ili ‘slučajnog’ zločinačkog poduhvata, zločinca i nevinih civila, žrtava, onih poginulih kao pripadnika raznih vojski i paravojski, neki manje, a neku puno, puno više.

I s prošlosti treba raščistiti činjenicama, a ne nagonskim porivima. Nismo to uradili poslije Drugog svjetskog rata, zato nam on sada sjajno služi za razna potkusurivanja. Zato se ježim na komentare tipa ‘ti stalno o prošlosti’…!!! Da, da mi se ne ponovi u budućnosti!”

Niste direktno uključeni u politiku, ali nema sumnje da biste bolje i časnije od onih koji nam kroje višedecenijsku sudbinu bezizlaza obnašali neku vodeću funkciju. Da li razmišljate o političkoj aktivnosti i imate li već neko iskustvo, odnosno, jeste li ikada bili politički angažirani?

Nikolina Balaban: “Ne razmišljam o političkoj aktivnosti, niti današnja politička scena Bosne i Hercegovine treba ovakve kao ja ili slične. Ustvari, ne još, možda me ipak dovoljno ‘naljute’! Jesam, neporedno nakon rata u SPRS Živko Radišić i tada bila odbornik u Skupštini Bosanski Novi / Novi Grad. Ali vrlo kratkotrajno iskustvo, a i nedovoljno.

To je i razlog što ni danas, pa čak i u svojoj životnoj i radnoj svakodnevnici, ne mogu da izmjerim šta je “politički” rječnik, nego ‘tresnem’, pa kome se sviđa, kome ne. Ne umijem dobro upakovati!!!”

Svojom državom nazivate Bosnu i Hercegovinu i dodajete da se ona “samo može dijeliti na dobre ljude i na stoku koja nas vuče dole”. Za 9. januar ste izjavili da je to dan stida, sramote i genocida ‘Republike Srpske’! Izjašnjavate se kao Bosanka, pri čemu generalno gledajući, rušite ustaljenu bošnjačku tvrdnju kako se “nikada Srbi neće identificirati kao Bosanci”. Ali, jedna lasta ne čini proljeće, kazali bi isti. Sličnih Vama sigurno ima u RS, ali da li i u Prijedoru?

Nikolina Balaban: “Ima i u RS, a ima i u Prijedoru. Da ne mislim tako, i ja bih na “jug”, pa se ne bih vraćala u proljeće. Jeste, ja sam Bosanka, svima dajem za pravo da me nazivaju kako hoće, ali i dalje stojim iza rečenog vezano za 9. januar.

Hajde, budimo nešto i neko, dogovorimo se, nek’ nam dan Bosne i Hercegovine bude 25. novembar ili neka bude dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma, koji osuđujemo, glorifikujemo, kako ko, ali to je dan kada Srbi mogu da ‘slave’, što su ostali na prostorima “voljene im” RS.

I da završim, ima, ali nedovoljno da bismo činili ‘bosansko proljeće’, stvarno ili metaforično, nek’ shvati ko kako hoće šta mislim s tim.”

Koliko se promijenio Vaš život otkako ste na izvjestan način pod medijskom lupom? Imate li dovoljnu podršku familije i prijatelja?

Nikolina Balaban: “Jako se promijeno, ali ne na način na koji bih voljela. To da te prepoznaju, citiraju, hvale, kude, ali i dalje samo ono što sam ja rekla ili uradila. To nije promjena koju želim, koja mi je cilj i motiv ovog što pokušavam, priprosto, obično, neupakovano, jasno, bez bilo kakve pozadine ili zaleđine, da uradim.

Podršku porodice imam, pa tamo sam i naučila da ovako razmišljam, a naravno i prijatelja, hvala im svima, ali dominira strah u smislu ‘desiće ti se nešto’…”

I za kraj, šta biste poručili građankama i građanima Bosne i Hercegovine?

Nikolina Balaban: Isti nam je usud, rođeni, baš ovde, u Bosni i Hercegovini, na brdovitom Balkanu, da smo birali, možda bi izabrali bolje ili gore…

U prošlosti su uspjeli da nas podijele.

Ne dozvolimo da nam i budućnost bude puna maloumnih podjela.

Borimo se za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu, jednu, jedinu, samo nam je ona ostala, sve ostale su šuplje priče.

Kakva će biti, zavisi samo i samo od nas, njenih građana, od svakog pojedinca bez obzira na ime i prezime.

(Razgovarala: Medina Džanbegović/ Slobodna Bosna)

KOMENTARI:
Loading...