Ovo je zamišljeni, ne izmišljeni, dijalog sa mojim bivšim sunarodnjacima nakon jedne od mojih posjeta Sarajevu. Moram reći “bivšim”, jer ja više nisam tamo, u gradu koji sam napustio nevoljno, kao i mnogi drugi koji su to isto učinili.

U rubrici Ja mislim piše: Jahiel Kamhi, Kanada                                       

Kao što rekoh , ovo je zamišljeni , a ne izmišljeni dijalog  o nama. Dijalog se desio, ali ne samo sa jednom osobom i ne u isto vrijeme. Razumijete šta sam želio reći?

Oni: Je si li se vratio da ostaneš, ili da nas vidiš?

Ja: Da vas sviju vidim i pitam kako ste, svi skupa i razdvojeno?

Oni: Dobro smo, hvala na pitanju i  posjeti. Dobro ti je ovo ”razdvojeno“.

Ja: Nije politički, vjerujte mi. Htjedoh reći svi pojedinačno i zajedno.

Oni: Izvadio si se.

Ja:  Vidim, gradi se Sarajevo. Svaki put me nešto novo iznenadi svojom ljepotom. Ne dolazim svake godine u posjetu mome gradu, pa zapazim sve novo.

Oni: Izdaleka, sve je drugačije. Živimo onako kako moramo i znamo, uvijek spremni za nešto bolje nego što sada imamo.

Ja: Lijepo rečeno, priznajem. Zvuči malo depresivno, ali vam vjerujem kada to kažete.

Oni: Ne damo se mi, i nikada se nećemo dati, samo je pitanje, dokle.

Ja: Izgleda li to pomalo kao parole sa nekadašnjih zborova?

Oni: Kako god da izgleda, od srca je rečeno.

Ja: Posjećuju vas strani turisti. Piše se o Sarajevu u svijetu, kao turističkoj destinaciji koju treba posijetiti. Drago mi je da je tako.

Oni: Jeste, to je lijepo i korisno i dobro. Prestali su da govore o nama samo kao o gradu koji je preživio strahote razaranja i ubijanja.

Ja: To mi već zvuči mnogo bolje.

Oni: E, sada da mi nesto tebe pitamo: Ko se više promjenio; mi koji smo ostali , ili  vi i koji si ste otišli?

Ja: Teško pitanje, dragi moji. Svi se mijenjamo, već samim time što starimo, što ne živimo u istim uslovima , u istom gradu, čak  više i ne govorimo istim jezikom u našem svakodnevnom životu. Nekome “maternji jezik” postade Engleski, nekome Francuski ili Njemacki.

Oni: Zvuči tužno, zar ne?

Ja: Da, priznajem. Boli me što sa svojim unukama govorim jezikom koji mi nije maternji. Za koju godinu, ili manje, govorit će one bolje taj moji novi maternji nego ja. Ne mogu izraziti moju ljubav na jeziku na kojem se trudim da govorim.

Oni: Kome je teže: Vama ili Nama?

Ja: Nemojte, opet, molim vas! Nemojte da moram da filozofiram da  bih vam odgovorio. Ostavimo to svima nama samima, da odgovorimo kako znamo i umijemo.

Oni: Dobro, hajdemo nešto malo vedrije.

Ja: Vedrije, slažem se.

Oni: Ima nas sada mnogo više na sportskim stranama svjetskih novina nego prije. Sjećaš se naših uspjeha u košarci, nogometu, atletici? Vraćamo se, polako ali sigurno. Slavimo naše sportske uspjehe svi zajedno, zaboravljajući , bar za jednu noć, našu svakodnevnicu. To nam daje snage i volje.

Ja : Drago mi je to čuti od vas samih. Pratim i ja sve to i veselim se kao da sam s vama. I meni to daje užitak k’o i vama.

Oni: Kada se desi da naši igraju, tamo kod vas, da li navijaš za domaće ili za nas?

Ja:  Za nas, a za koga bih drugo. Samo moram vam reći nešto iskreno. Žao mi je i ovih mojih novih sugrađana. Na svakom sportskom događaju više ljudi navija za gostujući tim nego za domaći.

Oni: Ko im je kriv kada su useljenička zemlja. Uskoro će biti više vas, imigranata, nego njih, domaćih.

Ja: Da, u pravu ste.  Drago  mi je da smo malo procaskali o svemu i svacemu. Onako, bez neke namjere i razloga za sve to.

Oni: Tako je i najbolje.

KOMENTARI:
Loading...