Omiljeni muzičar Edo Maajka, ponovo je fanove u Sarajevu počastio svojim koncertom.

Nastupio je na sceni ispred Historijskog muzeja, zajedno sa grupom Sikter i virtuozom na harmonici Mariom Batkovićem. Razlog ovog okupljanja je bilo obilježavanje juboleja – 20 godina razvojne suradnje između Švicarske i BiH.

Povoda za razgovor sa Edinom Osmićem ima mnogo – od nedavne suradnje sa Srđanom Jevđevićem (aka. Đino Banana), pa do zabrinjavajućeg porasta netrpeljivosti prema manjinama koje se dešava u Evropi.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović,  Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba: Evo nalazimo se u Historijskom muzeju, okruženi smo umjetničkim grafikama, a vi kažete kako i sami posjedujete jednu dobru grafiku Safeta Zeca. Kako ste je nabavili?

Edo Maajka: Desio mi se momenat kada sam imao neke pare, a inače volim slike i fan sam dobre umjetnosti. Onda smo došli kod Safeta Zeca i te grafike su bile jedina stvar koju sam sebi u tom trenutku  mogao priuštiti. Kupio sam grafiku koja se zove Molitva , a nakon toga mi je kustosica pokazala prekrasne slike rađene akvarelom. Vidio sam i Titovu sliku, nevjerovatan portret. Nažalost, nisam tada imao priliku da upoznam Safeta Zeca.

Radiosarajevo.ba: Kad je u pitanju prikupljanje umjetničkih djela, kakve su vaše ambicije?

Edo Maajka: Pa nemam nekih ambicije (smijeh). Neću biti neki sakupljač umjetnina, ali ta mi se slika sviđa i Safet Zec mi je ludilo baš kao i Dimitrije Popović recimo. Imam mnogo prijatelja koji se bave umjetnošću i oni mi nekada poklanjaju slike, recimo naslovnica za No sikiriki  koju je izradio Emir Šehanović. On se bavi modrenom umjetnošću i to mu je jedna od prvih slika.

Radiosarajevo.ba:  Na portalu Radiosarajevo.ba pripremamo intervju sa Mirzom Demirovićem, koji je glavni lik vaše pjesme ‘Za Mirzui’. Šta nam imate reći o njemu?

Edo Maajka: Mirza Demirović je jedan izuzetan mladić i meni je toliko drago što je ušao u moj život. Kada smo se upoznali odmah smo se našli u muzici a i imamo slična razmišljanja. Mirza je dugi niz godina živio u Americi i tamo je radio svakakve poslove. Nakon toga se preselio u Bosnu a sada živi u Dortmundu gdje pomaže izbjeglicama. Mirza je duša od čovjeka . Kad god imamo prilike pijemo, a nekad i zaplačemo. On mi je bio inspiracija za tu pjesmu jer sam htio opisati dešavanja u Bosni.

Radiosarajevo.ba:  Da li postoji razlika  u vašem pristupu prema publici u regiji i onoj koja živi u dijaspori? Da li se razlikuju njihove dvije percepcije vas i vaše muzike?

Edo Maajka: U zadnjih pet godina jako malo nastupam u dijaspori jer sam se nekoliko puta opekao. Pošto nemam vremena upratiti sve, znalo mi se desiti da dođem u neki narodnjački klub gdje ljudi ne razumiju o čemu pjevam i samo čekaju Bombu i Prikaze  da igraju uz to. Ali idemo često u Švicarsku i Austriju, tamo nas publika jako dobro poznaje.

Radiosarajevo.ba:  Ali možemo reći i da je saradnja sa Kultur šokom donekle ‘dijasporska priča’

Edo Maajka: Sa Đinom (Srđanom Jevđevićem)  sam se sreo kod zajedničkog  prijatelja Igora Ivanovića. On je Sarajlija koji je svirao u mnogim sarajevskim bendovima , a sad je malo stariji dečko tako da mu se više ne svira. Tako smo se sreli Đina i ja kod Igora u studiju i tamo smo razgovarali o problemu manjina.Već odavno sam  planirao odraditi nešto u vezi s tom temom. Drago mi je što su oni došli jer sumnjam da bih tu pjesmu uradio za svoju ploču. Oni su sjajna ekipa i rade nevjerovatne aranžmane. Divim se Đini, sumnjam da ću u tim godinama moći proizvesti to što on proizvodi.

Radiosarajevo.ba:  Čini se da je ova tema svaki dan sve aktuelnija. Pojava fašizma u Evropi skoro da više i nije vijest.

Edo Maajka: To je sve predvidivo. Ja o tom problemu govorim već dugi niz godina. Neka je kriza u društvu, ljudi stoje u mjestu i širi se samo strah. Onda najviše stradaju manjine i one prve stradaju. Osjetio sam to na svojoj koži i sretan sam što imam takva iskustva. Ja sam stranac većinu svog života i stvarno znam kako je manjinama. Mi na Balkanu trebamo biti sretni i zadovoljni što smo preživjeli i moramo to  prenijeti na mlađe generacije. Djecu treba učiti da poštuju druge i ubijati im predrasude. Naši ljudi uvijek idu linijom manjeg otpora i uvijek su nam drugi krivi za naše probleme. Tek kad prihvatiš odgovornost za svoj život on se sam od sebe počne mijenjati.

Radiosarajevo.ba: Koliko su za to krivi društveni mediji?

Edo Maajka: Društveni mediji jesu krvi pogotovo u sredinama kao što je naša ili istočnoevrospka gdje su ljudi još od socijalizma navikli da su televizija i dnevnik uvijek u pravu. Krivi su jer prenose dezinformacije. Ali mi smo ti koji biramo u šta ćemo vjerovati.

Radiosarajevo.ba:  Hvala na razgovoru i nadajmo se da će sve više ljudi razumjetni o ćemu pjevate i razmisliti o tome.

 

KOMENTARI:
Loading...