Mi smo jednostavno takvi, kako i sami kažete opsjednuti egom, ali onim lošim, onim koji nas uništava i udaljava od našeg stvarnog ‘JA’. Mi uvijek pronalazimo druge krivce za svoje okove. A ego jesu okovi. Najjači, unutarnji. Nije bitno tko, ni kako. Bitno je samo da je kriv netko drugi, a ne mi sami.

Ingrid za sebe kaže: ‘Ja sam sve ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled.

Tridesetogodišnja Riječanka Ingrid Divković, s trenutnom adresom na Kanarskim otocima, zaljubljena je u život, more i pisanu riječ. Magistrirala je kroatistiku i filozofiju. Nesuđena je profesorica, a suđeni pisac. Nemirna i znatiželjna, vječito s olovkom u rukama. Po prirodi apolitična, ali direktna. Piše o svemu, a njezini tekstovi redovno se objavljuju na brojnim portalima. Za njeno pisanje kažu da je „šarmantno, oštro, lucidno, puno života i uvijek širom otvorenih očiju“. Dosljedna je u namjeri da živi i piše svoju osobnu legendu. Žudi proputovati svijet. Ingrid u pet riječi: antikonformistica, egalitaristica, hedonistica, pacifistica i idealistica.

Ingrid je autorica knjige ‘J..e li vas ego?, ujedno i najčitanije knjige u Hrvatskoj u 2015. koja je doživjela 4. izdanja i koja je u Hrvatskoj i BIH već mjesecima na listi najprodavanijih knjiga, a popularni blog Čitaj knjigu uvrstio ju je u TOP5 najboljih knjiga za 2015.godinu.

Za BUKU sa Ingrid razgovaramo o odluci da se odseli iz Hrvatske, njenom književnom radu, egu, pisanju bloga i drugim temama.

Ingrid, prije nekoliko mjeseci odlučili ste da promijenite adresu i da živite na Kanarskim ostrvima. Mnogi mladi pakuju kofere i odlaze sa Balkana. Koji je bio Vaš razlog odlaska?

Istina. Hrvatsku smo prije šest mjeseci (moj partner i naš labrador Max) zamijenili sunčanim Tenerifima. Moram reći kako razlog našeg odlaska nije bio poslovne prirode kao što je to kod većine mladih ljudi koji zemlju napuštaju u potrazi za zaposlenjem, mi smo rodnu Rijeku napustili jer smo osjetili intelektualno i društveno zasićenje. Trebao nam je odmak od okoline u kojoj smo živjeli. Trebao nam je neki novi izazov, želja da isprobamo život ‘vani’. Potraga za izazovima je naravno bila lakša jer smo oboje imali uhodane online poslove tako da nismo morali toliko brinuti o tome od čega ćemo živjeti na otoku. Dodala bih i to kako nismo otišli razočarani, puni ogorčenja i tuge. Otišli smo sretni i zadovoljni. Znali smo da iza sebe ostavljamo sve poznato i sigurno a svjesni da nas u ovoj fazi života privlači nepoznato i nesigurno. No tko zna što život nosi, možda se u skoroj budućnosti vratimo doma.

Već nekoliko mjeseci živite u inostranstvu. Koja su Vam iskustva, šta ste novo naučili, spoznali?

Iskustava je puno. Znate, ovo je neki potpuno drugačiji svijet od onog u kojem smo navikli živjeti. Kanari su, kako bi to Kundera lijepo rekao ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’. Naravno da se iskustva vežu uz pristupačne ljude i impozantnu prirodu koju otok pruža, no nekako osjećam da su mi ona najdublja i najvrijednija iskustva došla iz nutrine. Kao da sam se ponovno upoznala. Daleko od obitelji, prijatelja, svega poznatog i sigurnog sve je najglašenije. Pa se uz pozitivne emocije i vrtlog euforije zna ušuljati i nostalgija, nemir, pa čak i tuga. No, ako sam nešto naučila iz svojih odlazaka to je da je svaki odlazak ujedno i dolazak samome sebi. Da, čovjek se mijenja, to je neosporno ali pitanje je želi li se čovjek mijenjati ili uvijek ostati isti i na istome. Ja sam oduvijek težila novim izazovima, bila sam i ostala netko koga ne drži mjesto, i to mi je postalo normalno. Time vjerujem da će se moj život ubuduće odvijati na dvije ili možda i više adresa jer nekako imam osjećaj da se nikada neću moći usidriti u jednoj luci. To mijenjanje hrani moj nemirni duh.Odlazite u trenutku kada je Vaša knjiga „J..e li vas ego?“ postala jedna od najprodavanijih u Hrvatskoj, a o kojoj se mnogo priča i u regiji. Koliko smo svakodnevno opterećeni egom?

Da. Moja je knjiga, to je nedavno potvrđeno, najčitanija domaća knjiga u Hrvatskoj u 2015. godini, a vidim da je i u BIH na listi TOP 10. Naravno da sam sretna zbog toga, a još više iz razloga jer je to moja prva knjiga, prvo dijete pušteno u svijet. Bilo je tih nekih ljudi (i to iz književnoumjetničkih krugova te visokoobrazovanih) koji su mi kada sam izdala knjigu spočitavali da sam se prerano, što bi značilo s premalo godina dala u tešku temu kao što je Ego. Time su mi dokazali kako i sami još uvijek pate od ozloglašenog gospodina Ega, onoga – bitno je biti glavna lola u selu, i kako on nema veze sa godinama, strukom, a najmanje obrazovanjem. Ego nas, dopustite mi da to kažem ovako – svakodnevno j**e, a da mi to ni ne osjetimo.

Možemo li se boriti protiv njega, ili nam je opsjednutost egom u prirodi?

Možemo li se boriti? Naravno da možemo ali gledajte, ja po struci nisam psiholog i prema tome na ova pitanja ne mogu odgovarati objektivno i sa psihološke strane. Ja vam mogu reći samo ono što ja osjećam kao žena od trideset godina koja je odrasla i koja se školovala na Balkanu. Mi smo jednostavno takvi, kako i sami kažete opsjednuti egom, ali onim lošim, onim koji nas uništava i udaljava od našeg stvarnog ‘JA’. Mi uvijek pronalazimo druge krivce za svoje okove. A ego jesu okovi. Najjači, unutarnji. Nije bitno tko, ni kako. Bitno je samo da je kriv netko drugi, a ne mi sami. Tako je lakše podnijeti zarobljenost. I ja sam godinama pronalazila krivce. Uvijek izvan sebe, nikada u sebi. Onoga trenutka kada sam postala svjesna da sam zarobljena počela sam se oslobađati… No, svjesna sam da mnogi misle drugačije od mene i to ću uvijek poštovati, ali ću se istovremeno truditi razumjeti ih. Smatram da je danas u potpunosti izgubljeno razumijevanje za drugoga a to je ono što nam najviše treba. Mogu reći da mi baš to suosjećanje za drugoga danas daje najveću snagu.

Kako biti slobodan u savremenom svijetu, gdje smo, čini mi se, svi robovi raznih okolnosti koje utiču na naš život?

Na ovo ću pitanje odgovoriti navodeći jednu misao iz moje knjige: ‘Mislim da svatko od nas bira svoje okove i svoje slobode. I da se osloboditi možemo samo ako to želimo. Jer nisu lanci nikada u rukama drugih. U našim su rukama.’

Vodite i prilično aktivan blog u kojem pišete o mnogim temama. Koliko Vam je ovaj vid pisanja i komunikacije značajan imajući u vidu da direktno možete dobiti reakcije čitalaca i komunicirati sa njima?

Tako je. Vodim osobni blog www.ingriddivkovic.com gdje pišem o mnogim stvarima, ali izbjegavam teme poput politike, žutila, medijskog cirkusa itd. Takve me stvari nikada nisu zanimale i to se vidi iz mojih tekstova. Uostalom, mislim da Balkan vrvi portalima koji upravo na seksu, skandalu i senzaciji kupuju čitatelje. To nije moj put. Moj put je drugačiji. Zato sam ponosna na izvanrednu komunikaciju koju svakodnevno ostvarujem sa svojim čitateljima na društvenim mrežama. Mislim da ljudi osjete kada je netko iskren i uz to jednostavan i pristupačan. Veselim se što si ispunjavamo dan pozitivnim mislima, poštujući i uvažavajući jedni druge. Mogu reći da mi pozitivna reakcija čitatelja uvelike daje vjetar u leđa.

Blog Vam je prepun pozitivnih misli i tekstova. Kako ostati pozitivan u životu, kada je većina ljudi opterećena mnogim problemima? Postoji li neki recept za pozitivu?

Za sve u životu, pa tako i za pozitivan stav potrebna je prvenstveno želja, a potom trud i rad. Niti jedan osjećaj čovjeku nije stran zar ne? Ne znam zašto mnogi ljudi misle da pozitivan znači biti bezbrižan, gledati svijet kroz ružičaste naočale. Ja mislim da je to potpuno krivo mišljenje. Za mene biti pozitivan znači voljeti život u svim njegovim oblicima. Živjeti otvorenih očiju i otvorenog srca. Biti odgovoran prema svojim izborima. I ono najbitnije, i kada smo na dnu, iskoristiti to dno kao odskočnu dasku.

Koliko je teško probiti se kao mlad/a književnik/ca? Mnogi književnici mlađe generacije su u nezavidnom položaju, jer teško pronalaze izdavače, urednike i sl. Kako ste se Vi nosili sa ovim problemom?

Teško je. Čak i preteško. Naročito ukoliko vam netko iz obitelji nije priznati autor, političar ili ukoliko nemate novac s kojim bi mogli krenuti. Danas je sve samo čisti biznis, mutna politika, pa je prema tome i književnost postala potrošna roba. Uvjeravat će vas na svakome koraku da se pisati knjige ne isplati i da je najbolje potražiti ‘normalan’ posao. Mene jesu. No tješim se da nikada nisam bila normalna, pa sam prema tome njihove riječi doživjela kao izazov. S obzirom da izdavača nisam mogla pronaći tiskala sam vlastito, autorsko izdanje. Dala se u trošak ne znajući hoće li mi se to ikada isplatiti, i ne mislim to samo materijalno. Ali morala sam. To je bilo jače od mene. Je li se isplatilo? Presudite sami. Kako provodite slobodno vrijeme, kad ne pišete. Šta čitate, slušate, gledate. Imate li neke preporuke za naše čitaoce?

Svoje slobodno vrijeme najradije provodim u šetnji sa svojim dvogodišnjim labradorom Maxom. On je moja sreća i najbolja meditacija. Opuštam se prirodom, knjigama, jogom. Nadahnjuju me ljudi koji su iz ničega stvorili nešto, a koji su ostali vjerni sebi stoga volim takve filmove. Ne volim glasnu muziku. Budući da trenutno živim na Kanarima, uživam u latino-ritmovima. Što se tiče knjiga čitam svašta. S obzirom na to da volim psihologiju opuštam se uz C. P. Estes, J. Bucaya, D. M. Ruiza, Sharmu. Otkriće mi je Murakami. Volim Rumija, Nerudu. Obožavam Andrića, Mešu Selimovića, Miku Antića…

Koji su Vam planovi za godinu koja je pred nama?

Planova je puno. Za početak, željela bih da moja nova knjiga, točnije roman ugleda svjetlo dana koncem ovoga proljeća ili pred ljeto. Imam još nekih planova no za sada živim u knjizi. No kako je rekao Andrić ‘Više ništa ne planiram, samo živim ovaj život…’ I zaista. Pokušavam živjeti u sada. Koliko god to teško bilo.

I za kraj, poruka za čitaoce BUKE?

Držim ti fige. Da se pokreneš. Da se istakneš. Da procvjetaš. Da zatražiš. Da dobiješ. Da pretrpiš trenutnu bol. Da kreneš, ako već nisi. Da staneš, ako te sputava. Da preboliš. Da zavoliš. Da voliš usprkos svemu. Da voliš usprkos svima. Držim ti fige. Da uspiješ.

KOMENTARI:
Loading...