Sinoć sam sjedila i čitala komentare koje su ljudi ostavljali ispod objava sa gostovanja pjevača po klubovima, i znate šta sam primjetila.

Ekstremizam na obje strana, i oni koji to podržavaju i onih koji su protiv toga.

Ali najbolje je krenuti ispočetka.

Pjevače i pjevačice neću dirati, a niti klubove gdje nastupaju, jer to nije moja briga.

Ponašanje  i izražavanje našeg naroda me pogađa.

Bilo koju starnu su u tim verbalnim internetskim svađama zastupali većina je koristila pogrdne riječi za one druge, bilo je tu naziva “četnikuša”, “balijski seljakluk” i da ne nabrajam dalje.

Normalna stvar je da mladi ljudi žele izlaziti, provoditi se, pjevati, čak i popiti.

I ko im može zamjeriti?

Naša vjera brani neke stvari poput alkohola, kratke odjeće, ali ko sam ja da sudim nekome?

Mogu ja biti protiv toga, mogu se zgražati, ali moje ili bilo čije prozivanje neće promijeniti apsolutno ništa.

Svako svoju djecu odgaja, podučava i usmjerava, pa ako nečiji roditelji dozvoljavaju svome djetetu, to je njihova volja.

O punoljetnim osobama nemam šta za reći, svako sebi bira, pa ako hoće u džamiju neka ide, ako hoće u kafanu, neka ide.

Ovi što vjerom pokušavaju odvratiti nekoga od “razvratnog” života znaju da je Allah dž.š. dao svakome slobodnu volju i da će svako za svoje grijehe sam odgovarati.

Svi zajedno pozivaju na prisjećanje na rat, na stradanja, samo jesu li roditelji svojoj djeci ispričali o tome?

Budimo realni, pa recimo da ta današnja generacija djece koja izlazi po gradu nije bila ni rođena za vrijeme rata, da oni nemaju pojma šta smo sve prošli i koliko nas je koštalo “bratstvo i jedinstvo”, jer mi bošnjaci, muslimani smo zadnji koji su digli ruke od njega.

Da smo bili svjesni onoga što se događa, možda bi bolje prošli.

Ali ne treba mrziti, ne treba da se okrećemo jedni protiv drugih, i bilo kako bilo, svađamo se između sebe oko drugih, kojima to niti je bitno, niti ih zanima.

Ružnim riječima ništa se ne može postići, radije na lijep način objasnite djetetu ko je ko, i šta je sve bilo u Bosni, šta je sve bilo ovdje kod nas u Krajini.

Jer ako se zaboravi, ponoviti će se, kao i svaki put prije toga.

Mi smo narod koji je kroz historiju bio ubijan i uništavan, ponajviše iskorištavan od “velikih” koji su svoje ratne igre izvodili na našem terenu i djeca to treba da znaju.

Ne treba nikoga mrziti, ali treba zapamtiti, treba prenositi pamćenje na djecu, jer oni se sutra mogu naći u istoj situaciji kao što je bila naša.

Bolje bi bilo da znaju šta se dešavalo, jer prošlost je samo slika budućnosti, a mi smo šačica muslimana u Evropi, koja nema ni nafte ni zlata, tako da smo za svijetske slike nebitni i mali.

Ništa nam ne preostaje nego da čuvamo jedni druge, jer kad dođe mak na konac, to je sve što imamo.

KOMENTARI:
Loading...