Još slušam priče starijih ljudi kako se nekad po dobre farmerke moralo otići do Trsta, kako nekih stvari nije uopšte bilo u prodaji, ali svi oni to govore sa osmjehom na licu, sjećaju se boljih vremena.

Tada su se vozile Lade i Yuge, tada su svi imali neki bolji život, valjda posao i plata na vrijeme garantiraju taj nivo bezbrižnosti.

A sada smo svi postali mali kotačići u velikome svijetu, kojem mi nismo bitni, sada smo mi ona zemlja trećeg svijeta u koju se izmještaju proizvodni pogoni, jer radna snaga kod nas je jeftina.

Istina, ima i jeftinije, ali u Evropi teško, pa smo postali ljudi koji rade velike i teške poslove za malo para.

A i toga je malo, pa su ljudi prisiljeni ići odavde, raditi daleko od kuće, da bi preživjeli, da bi osigurali nekakvu budućnost svojoj porodici.

Sa vremenom postalo je normalno da ti koji rade u zemljama EU dolaze na godišnje odmore u skupim autima, sa skupom garderobom, da imaju ono što ovdje čovjek sa prosječnom platom može da sanja.

I tu se stvara taj veliki jaz, oni dođu ovdje i oni su bogati, a mi ostali, oni koji žive ovdje svaki dan smo sirotinja.

To je kapitalističko društvo napravilo od nas, robove konzumerizma koji osjećaju zavist ako nemaju ono što je trenutno in, što je predmet želja sviju.

I nije to toliko želja za tim predmetom, nego želja da se dokaže da neko “ima”, da to može kupiti i da može gledati zavist u nečijim očima, to je postala duševna hrana ljudi.

Kod nas je tako kako jeste, radimo za male pare, manje trošimo, ali živimo, usudila bih se reći bolje od naših sugrađana u EU, jer ako ćemo govoriti istinu naši ljudi gore rade najgore poslove i one najmanje plaćene.

Kada vam se neko počne razbacivati sa platom od 1500.00 eura, ne zalećite se i ne budite zavidni, jer taj sa tolikom platom kad plati stan, režije, hranu, kredit za sjajnog Mercedesa, ostane mu malo, jako malo.

Toliko da sebi za praznike i godišnji odmor može priuštiti put do Bosne.

Dok sam bila student radila sam svakakvih poslova, od njih jedan je bio i u Austriji, i istina je, zarađivala sam za 5 dana bosansku platu, ali sve to tamo je jako malo, jedva da se pokrijete.

A radila sam i u trgovini u Bosni, i vidjela sam svašta, a najviše da ti koji “imaju” i koji su “vani” broje svaki teško stečeni dinar, više nego mi koji radimo za njima bijednih “dvesta ojro”.

Nije zlato sve što sija, niti je EU ispunjenje snova, to je više rad od jutra do noći, vikendom po namirnice i čekaj praznika da odeš malo kući u Bosnu.

Razumjem ja to, ali ne razumijem potrebu tih ljudi da se ponašaju da su bolji od nas.

Školovan čovjek svugdje je dobrodošao, ali ovdje se cijeni više neko ko dođe iz EU sa BMW-om ili Mercedesom na kredit, koji negdje otčepljuje cijevi, nego doktor koji radi u bolnici kod nas, za manju platu nego neki radnik u EU na proizvodnoj traci.

Džaba meni fakultet i diploma, kada moja plata nije dovoljna ni da jednoj čistačici iz EU plati nokte i frizuru, naravno ako će je raditi “gore”.

Samo kolika je njihova plata za taj standard gore kad se frizira i nadograđuje po našim čaršijskim salonima?

Zato spustite se malo na zemlju i budite zadovoljni i ovime što imamo, i opet pnavljam bolje ovdje 500,00 KM nego gore 1500,00 E, možda Vam se ne čini tako, ali ko god je imao priliku vidjeti zna o čemu pričam.

Trava je drugdje uvijek zelenija, i ne osuđujem ljude koji su otišli, svako ima svoje razloge, ali koje im je opravdanje da se ponašaju tako bahato, da ponizavaju ljude, da voze na način na koji se “gore” nebi nikad usudili?

Jer ako gledamo realan prosjek, onda je ovdje “fićo” vrijedniji od toga BMW-a tamo, jer sa ovako malo, mi ipak nekako uspijemo puno, i ne žalimo se kako nema.

Jer to je ona rečenica koju ćete čuti nakon cifri o zaradi, kreće kukanje, kako se nema, kako je gore teže raditi, kako im je plata mala…..

Pa šta reći na to?

Ništa, nema smisla, jer ovdje lova raste na jabukama i mi problema nemamo, zar ne?

I da, dragi stranci,  ne tražimo mi ništa od vas nego da nas poštujete, da negdje drugo divljate svojim na kredit kupljenim “Mercedesima” i da ne gledate nikoga sa visoka.

Ne liječite komplekse manje vrijednosti ovdje.

Dakako, uvijek čast finim i poštenim ljudima koji pošteno rade za sebe i svoju porodicu.

Radije se školujte, pa radite stvarno za te basnoslovne cifre kojima se razbacujete, jer i sami znate da vam ta EU daje sve prilike, bitan je samo karakter i volja.

Ako uspijete tako, nećete imati te komplekse i potrebu da izazivate zavist komadom lima i telefonom.

Jer na kraju krajeva, to nije bitno, niti se može ponijeti sa sobom, i nije vaša vrijednost.

Bitno je imati obraz i biti čovjek, a voziti se može i u Ladi.

KOMENTARI:
Loading...