Stopa nezaposlenosti u našoj državi je velika. Neću ovdje sad da pričam o procentima, ili nekakvim istraživanjima dovoljno je da se osvrnem oko sebe, odnosno svojih prijatelja, rodbine i sugrađana.

U vremenu kada nam se u državi, tačnije u gradu sve rasprodaje prava je sreća imati posao. Uvijek sam govorila, a i mislila kako ne možemo svi biti direktori i ministri, a i ne trebamo, nego trebamo nastojati da budemo najbolji u onom što radimo. Ako si frizer, usavrši se i budi najbolji. Ako si konobar, budi takav da svi požele zbog tvoje usluge doći u objekat u kojem radiš. Jednostavno prihvati ono što ti je život dao i izvuci najbolje iz toga.

Međutim, česti smo svjedoci zloupotrebe položaja sa svih pozicija, bilo javnog ili privatnog sektora.

Neku noć sam sa prijateljicom izašla u lokalni kafić da popijemo piće. Prilazi nam mladi konobar, jedva punoljetan čini mi se, te pomalo arogantan i pita: „Šta’š popti? Poprilično loš pristup pomislih, ali kontam kako je mlad, pun je lokal, sigurno ima puno posla, pa je vjerovatno i umoran, te ne obraćam pažnju na to. Mladić donosi dvije flaše soka, ali ne i čaše uz to, te još skoro pa galami na nas želeći da naplati jer je u žurbi govoreći kako će nam čaše donijeti naknadno. Naravno nas dvije to nismo dočekale, pa je prijateljica otišla do šanka po čaše. Slijedeći put te noći isti dečko kupi sve ispred nas ne pitajući nas da li želimo još nešto da pijemo. Sad već vidno iznervirana, ali ipak staložena naručujem drugo piće, tražim Senzaciju, a on govori kako nema i ne dopušta mi da razmislim nego podignutim tonom govori: “Hoš Kolu?”. Smirim živce, i opet nekako uspijevamo naručiti, a on i ovaj put donosi piće bez čaše, čak ni slamke.

U jednom trenutku poželjeh da to prijavim gazdi, ali stvarno ne volim nikome stvarati problem, još ne daj Bože da neko zbog mene izgubi posao u ova teška vremena. Možda od te njegove  dnevnice zavisi još nekoliko osoba. Razumijem da su plate mizerne, uslovi loši, ali stvarno niko od nas nije zato kriv i nije dužan trpiti ničije frustracije.

Iako izgledam kao da sam u svakom trenutku spremna na svađu, daleko je to od istine, ipak volim na miran način završiti sve. Ipak postavlja se pitanje do kad ćemo šutati iz straha da ne povrijedimo druge na račun naše štete?

Ovo s konobarem je samo mali primjer. Šta je sa pojedinim medicinskim sestricama koje sebi daju za pravo da se ponašaju oholo, te galame na starije nene i dide? Šta je sa šalterušama i tetama u studentskim službama kojima nikad nije njihov dan, i koje se ponašaju kao da rade džaba? Pogotovo me nervira kada je riječ o državnom sektoru. Halo ljudi pa mi vas plaćamo od poreza I čega još sve ne, valjda trebate da znate da radite za nas. Živimo u državi u kojoj se konobari ponašaju kao gazde lokala, pojedine medicinske sestrice kao šefovi odjela, a šalter radnice kao da ih neko prisiljava da rade. Da se razumijemo, neka se na ovo ne uvrijede sve one divne sestrice u bolnici, i svi oni prijatni konobari, a vi koji na posao ponesete lične frustracije pa to istresate na klijente slobodno se pronađite prozvanima, dapače vama se i obraćam.

Sve me ovo podsjeća na naše političare koji prije izbora obećavaju vile i doline, a nakon što budu izabrani zaboravljaju da bi trebali raditi za nas, a ne protiv nas, e tako ja doživljavam i sve državne službenike koji ne obavljaju svoj posao kako treba. Koliko neobrazovanog kadra ima u našim državnim institucijama nije ni čudo što je stanje haosa.

KOMENTARI:
Loading...