Jutros mi je ljubav pala na pamet. Nisam od onih koji otvore oči i jako su sretni, razdragani i razmišljaju o ljubavi, simpatiji i poljupcima. Išlo je otprilike ovako:

Otvorila sam oči, uzela mobitel u ruke (jer svi mi to radimo, čak i ti), ušla na aplikaciju zvanu Instagram i vidjela sliku sladoleda. Kako bi bilo dobro doručkovati sladoled, pomislih! Ali, hmm, koji? I onda se sjetih Macho sladoleda (ustvari naplaćujem ovu reklamu), i to onog standardnog čokolada-vanilija-nugat.

Otprilike u tom trenutku se ljubav umiješala u moje jutro. Vanjština ljubavi je ustvari jako slična sa vanjskim dijelom Macho sladoleda. Čokolada koja je jako ukusna, da odmah osjetiš da ćes željeti još. Smiješ se, lijepo ti je, pojedeš to sve jako brzo, očekujes nešto jos ljepše i dođes do VANILIJE. Bezveze. (Oni koji vole vaniliju neka zamisle da je kelj unutra, a oni koji vole kelj imaju problem). To ti je slično kao u ljubavi. U početku je sve lijepo, čokoladno, znatiželjan si, uživas u svemu i onda dođe 100 grama vanilije. Ustvari to je u sladoledu, u ljubavi dođe malo više grama REALNOSTI.

Upoznao si osobu dovoljno, i kreće zadiranje u nutrinu, prelazni period kad pokazuje i loše strane, loše navike, odjednom vidiš da nekad ima i bubuljica, umjesto grudi ubode pčela, a tvom dečku ruke nisu velike i snažne kao kod svih “normalnih” muškaraca. Sada dolazimo i do razlike između Macho-a i ljubavi (nisu baš potpuno isti). Za prvog znamo da nas poslije vanilije čeka čisto uživanje u nugatu i da je to ustvari najbolji dio cijele priče, dok za ljubav ne znamo šta nas čeka u samoj srži. I dok sam gubila vrijeme razmišljajući o ljubavi umjesto sladoledu za doručak, došla sam do zaključka. Ako ti se u početku čini kao čokolada u Macho sladoledu, to je dobar znak. Ali moramo biti svjesni da to nije zauvijek.

Da bi održali ljubav i zaslužili je, moramo biti spremni i na vaniliju. Nije toliko losa, ali nije ni čokolada. Uvidjet ćemo loše navike, prolaziti kroz svađe i prepirke, često i zaboraviti na sve ono lijepo. U navikavanju jedno na drugo ljudi prave greške, izgube se ili čak ne pokazuju pravo lice. Sve je to normalno, ali i prolazno. Ono čega tad nismo svjesni je da nas nugat čeka iza ugla, Sunce poslije oblaka, palačinke poslije graha (ok, ovo zadnje nas sviju ustvari ne čeka ali tako je bilo nedjeljom kod moje majke na ručku). Trebamo biti spremni na malu žrtvu kada su u pitanju ljudi koje volimo, jer ako je zaista vrijedno na kraju će se isplatiti. Na kraju ćemo jesti nugat.

Toliko o mom jutru. Na kraju sam doručkovala paštetu. Ona nema nikakve veze sa ljubavi.

KOMENTARI:
Loading...