Glumac Branislav Bane Trifunović prošle sedmice boravio je u Sarajevu, gdje je igrao u predstavi „Dogvil“ na sceni Kamernog teatra 55. Režiju predstave potpisuje Kokan Mladenović, a komad govori o lažnom moralu i licemjerju koji vladaju među ljudima. Iako se kroz „Dogvil“ direktno obraćaju Beogradu, radnja može biti smještena bilo gdje.

Trifunović na sceni tumači plejadu likova, njih desetak. Pred publikom u Sarajevu je na pozorišnoj sceni prvi put i priznaje da je imao tremu.

Novi ljudi

– Iako sam se s tremom oprostio davno, Sarajevo je nekako moj drugi grad. Imam veliki broj prijatelja ovdje da bih mogao biti opušten. Ovo i jeste inicijativa mojih prijatelja iz BiH da predstava dođe ovdje, tako da imam ogromnu odgovornost za sve što se dešava. Postojala je mala doza neke prijatne napetosti, no ništa pretjerano. Odgovoran sam prema ljudima koji su došli pogledati predstavu – govori Trifunović.

Je li 2015. godina bila uspješna za Vas? 

– Pa jeste, mogu reći da je bila dobra pozorišno i to je važno. Bilo je nekih nagrada i novih ljudi, tako da je imam po čemu pamtiti.

Kada spominjemo nagrade, u svojoj karijeri dobili ste ih mnogo. Kakav je Vaš odnos prema njima?

– Nemam neki odnos prema nagradama. Na našim prostorima se unaprijed zna kome će pripasti. Kad sam bio mlađi, čini mi se da sam im se više radovao. To su stvari koje se ne pamte, ljudi pamte uloge u predstavama i na filmu, to su sitne pobjede koje svakom čovjeku, koji se bavi ovim poslom, negdje znače. Ove godine sam dobio tri-četiri nagrade za tri-četiri različite predstave, uljepšale su taj dan. To je jedan zdrav i logičan odnos, da se ne utrkujete, jer naš posao nije sportska disciplina.

Kakvi su planovi za naredni period, ima li nekih dogovorenih angažmana? 

– Radim predstavu u mom matičnom pozorištu Ateljeu 212. U pitanju je komad koji se zove „Pijani“ Borisa Liješevića. Također, ima nekih filmskih projekata i dokumentarnih filmova.

Lokalni moćnici 

Oprobali ste se i kao reditelj režirajući „Beton mahalu“, no ona je bila i zabranjena.

– Ta predstava je bila zabranjena u Novom Pazaru jer su je lokalni moćnici, koji su je potpuno pogrešno razumjeli, odnosno nisu ni razumjeli jer nemaju ni elementarnog pozorišnog obrazovanja, prokušali zabraniti poslije premijere. Onda smo je uspjeli izvući i igrati širom regiona te smo dobili nagrade. Uspjeli smo dokazati da pozorište može biti jače od njih. Nekome smeta što osam klinaca priča o svom gradu, i to nije problem tih klinaca, nego političara koji to ne mogu čuti.

Kada govorimo o zabranama, i Kokan Mladenović je stavljen na zabranu u velikom dijelu Srbije. No, vi dugo sarađujete.

– Imam tu sreću što radim s Mladenovićem 17 godina. Nisu više ni predstave problem. One su samo propratni paket, tako da smo na različitim mjestima zabranjeni. Čini mi se da i on i ja možemo ustati mirni i da ćemo reći sebi da smo uradili sve što smo htjeli i da smo rekli sve što smo htjeli. Nismo prešutjeli ništa, što je najvažnije za čovjeka.

Jeste li nekada, zbog saradnje s Mladenovićem, imali poteškoća u radu s nekim drugim ljudima?

– Postoje te polučaršijske priče na koje se ne želim spuštati. Ispod časti mi je govoriti da vas ljudi cijene po tome jeste li nešto radili ili niste.

Osim što kritizirate kroz predstave, na šta biste privatno stavili akcent?

– Ne želimo da se sazna istina, anemično je, dozvoljavamo sebi da nam zamažu oči vrlo lako. I to traje, u Bosni pogotovo, koja je meni izuzetno bliska i draga, godinama se vrlo uspješno te vatre ne gase. Kao brod smo koji je vezan za otok i ne da nam se ploviti, jer niko ne zna da, kada bismo se odrekli tih duhova prošlosti, ne bismo znali šta ćemo u budućnosti.

Činjenica je da smo kao ovce u magli, nikako da nađu put, ali im se sviđa u magli jer ne znaju šta je iza nje. Ustvari, tamo je sunce, samo što ovce to neće saznati. Ne djeluje optimistično, ali vjerujem da ćemo, što se više pravi krug ljudi koji to razumiju,  s vremenom uspjeti promijeniti stvari.

Jeste li zadovoljni stanjem u kulturi i umjetnosti?

– Situacija je skoro svuda u regionu ista, na jednom dosta lošem nivou, možda jedino u Hrvatskoj je malo drugačije. Političari su shvatili da se mnogo lakše manipulira manje obrazovanim narodom, zato je kultura uvijek na posljednjem mjestu. Ulaganjem u kulturu direktno rade protiv sebe. Tako će biti dok smo mi takvi koji biramo one koji dolaze na vlast. Tema „Dogvila“ je donekle ta da ne možemo više kriviti političare, nego malo sebe. Mi smo ih doveli tu gdje jesu i nama su svih ovih godina vrlo uspješno manipulirali na različite načine, pogotovo u Bosni koja je plodno tlo za bilo koju vrstu manipulacije. Narod je uvijek imao vlast onakvu kakvu je zaslužio.

Šta Vas privlači osim glume? 

– Nemam hobi. Imam svoje prijatelje, filmove, knjige, svoje neke ventile koje koristim kad nisam u pozorištu.

Kako se osjećate dok gledate filmove u kojima ste igrali?

– Ne gledam svoje filmove, zapravo gledam pomalo, po nekoliko scena. Probao sam nedavno gledati jedan, ali sam brzo odustao. Ne mogu.

Najjače oružje 

Željeli ste nekada oprobati karijeru u inozemstvu?

– Gluma je s te strane hendikepirana jer je jezik naše najjače oružje. A da igram neke Bugare ili Ruse koji su cijeli život teroristi, nisam, niti ću. To je sve na isti kalup.

Još je aktivna Vaša i Sergejeva produkcijska kuća?

– Da, i spremamo nekoliko projekata. Jedan je prema romanu Borisa Dežulovića „Je** sad hiljadu dinara“ koji treba režirati Raša Andrić. Ideja tog projekta je da skupimo najbolje što imamo iz Hrvatske, Srbije i BiH i ispričamo jednu ratnu priču koja govori o apsolutnoj besmislici svega toga što se desilo. Što se tiče nas koji smo uključeni u taj projekt, to bi trebala biti posljednja ratna priča, i da stavimo tačku na tu temu te da probamo izaći iz magle.

Drugo je dokumentarac o Draganu Stojkoviću Piksiju, jednom od najvećih fudbalera koji je ovaj region imao. Imao sam sreću da mi je dozvolio da snimimo film o njemu. Počeli smo to prije mjesec.

Predvidivo i dosadno

Vatreni ste navijač Crvene zvezde, pratite li i ostale sportske klubove? 

– Vrlo malo, Zvezdu sada pratim više kroz košarku, koju sam ranije i trenirao. Na stadion gotovo ne idem, a i na televiziji sve manje i manje pratim, postalo mi je predvidivo i dosadno.

Ljubitelj sam braće Šaran

Kakvu muziku volite slušati?

– Više sam roker, malo sam gadljiv na te narodnjake, mada volim neke starije. U posljednjih nekoliko godina ljubitelj sam braće Šaran (Dino i Adnan, op.a.) i najveći sam PR „Letu štuka“ i „Skroza“ u Srbiji. Čak i ovdje sam u bendu „Dvadesetorica“. To su sfere koje me zanimaju.

Prijateljstvo s Emirom Hadžihafizbegovićem

Dok se postavljala scena za predstavu „Dogvil“ u Kamernom teatru 55, Baneta Trifunovića i Emira Hadžihafizbegovića zatekli smo u prijateljskom razgovoru.

– Znamo se godinama, vrlo brzo i lako smo uspostavili neki odnos. Kokan Mladenović i ja smo bili krivci što smo „Žabu“ doveli u Beograd. To što je ona doživjela u Beogradu, svi ćemo pamtiti. To je plod nekog prijateljstva koje će trajati i dalje – ističe Trifunović.

KOMENTARI:
Loading...