Nera se vratio u Dva Ribara. To je događaj od prvorazrednog značaja. Kako sam ga ispratio u tekstu Dan kad je otišao Nera, tako nije dugo prošlo kako se vratio iz solo karijere u stari ugostiteljski klub na obali Miljacke. Onda je kružila šala da je time meni napravio belaj, jer moram ponovo pisati tekst o njegovom povratku, čisto da ne obmanjujem sarajevsku i širu javnost, koja štuje kult Dva Ribara. Radi se o mom drugu, konobaru svih konobara u restoranu Dva Ribara i šire, tamo gdje očekujem zasluženu penziju za tačno dvadeset godina.

Tako je to za mene bio najveći kulturni događaj ove godine u Sarajevu. Jer me ne zanima uobičajeni sarajevski jal i tuga. Kukanje kako nema para za ovu ili onu umjetnost. Pa dobro, ako nema para, uzmi lopatu kopaj, zaradi, plati stan, režije, napij se k’o stoka, budi slobodan od bilo kakve primisli da je nekakva država dužna da uzgaja tvoj, još nerealizirani, genij. U Sarajevu je kukanje stil života. To je posebna vrsta sindikalne, kvazisocijalne svijesti koja je navikla na pomoć u Jugoslaviji, a onda je Jugoslaviju zamijenila humanitarna pomoć, milijarde dolara su upumpane u ovu zemlju, i naš čovjek se tako našao na ledini kad je humanitarna usahla. Sam bez igdje ikoga, navikao na pomoć od drugih. Tu je on, još stoji. Čeka da s neba padnu paketi puni zlatnih šipki. Zato kukajte, ja vam ne mogu pomoći.

Mada, treba biti realan, većina tih milijardi su završile u jastucima i čarapama bošnjačkih političara okupljenih oko vođe naše tragedije, Alije Izetbegovića. Što ne opravdava malog (mladog) čovjeka da i dalje bude ustrajan šupak, koji nema viziju ni snagu da se izbori za ono što radi, i u čemu želi da uspije. Kad mi neko spomene mlade ljude – ispijače kafa istog momenta se hvatam za tetejac.

U Sarajevu su se prošle godine desile dvije jako velike stvari. Prva je plameni protest od 7. februara koji je pokazao ono što smo svi znali: da ovu državu vode nepismeni, pokvareni, korumpirani i nesposobni političari-amateri na nivou predratnih predsjednika mjesnih zajednica u nepristupačnim ruralnim područjima. Kako drukčije objasniti da nije postojala nikakva vlast tokom prvih 5-6 dana protesta, policija je jednostavno iščeznula s ulica. Nisi mogao vidjeti ni vatrogasca, kamo li bilo kakvu osobu koja bi predstavljala izvršne organe vlasti. Svi su bili u mišjim rupama. Slušali šta se dešava na ulici. Koristili specijalne snage policije da bi osigurali privatne posjede na Poljinama, sarajevskom Beverly Hillsu. Bolio ih je qrac za državu i njeno vlasništvo.

Takva je to kukavička vlast, koja se usrala od bijesa vlastitih građana. Nije da sam ikada vjerovao da u ovoj državi išta funkcioniše kako treba, nemam takve iluzije još od ratnog doba, ali količina smušenosti i nesposobnosti vladajućih «struktura» je bila frapantna. Pokušavao sam na licu bilo koga od tih vladajućih imbecila naći ikakav trag samopouzdanja i iskrenosti, osim najjeftinijeg mogućeg pretvaranja i petparačke glume iz sapunica, nisam ništa drugo vidio. Kome do tada nisu stvari postale jasne, da nas vode ljudi višestruko nesposobniji od nas samih, valjda su tih dana postale kristalno jasne.

Vlastodršci nisu znali kako da se postave prema protestima. Nakon nekoliko dana koje je državni aparat proveo na medicinskim aparatima, e onda su se konsolidovali, kako je bijes demonstranata postajao manji, tako je njihova kurčevitost naglo rasla. Prva akvizicija je bila kupovina gumenih metaka. Vjerovatno ih nisu prije kupili jer je neko ukrao pare za tu namjenu.

Treba li reći da je apsolutna većina javnih ličnosti, intelektualaca, po starom dobrom bosanskom običaju čekala razvoj situacije, pa da se priklone strani koja će biti jača. Tako je to bilo. Neki su čak smatrali da je sve dirigirano iz Beograda, to su mislili glupavi bošnjački desničari, dok su ovi drugi, kao biva normalna intelektualna raja, oni su mislili da je to orkestrirao Fahrudin Radončić, ergo bošnjačka nova desnica. Svi su negirali ono što je bilo očito: da su to bili nadetnički, nadnacionalni i isključivo građanski protesti. Znam to jer sam dvanaest dana zaredom bio na ulici, na plenumima, pisao tekstove, davao intervjue i trubio do neba o značaju protesta.

Po tome to je najznajčajniji politički i kulturni događaj od 1992. koji se desio u Bosni i Hercegovini. Još treba reći da je 99, 99 % medija bilo naklonjeno vladajućim stranakama i da su žestoko plasirali notorne gluposti i neistine vezano za proteste, kao da živimo u najgorem dobu Informbiroa. Prvi put su se društvene mreže pokazale svrsishodnim. Facebook i Twitter su bili jedini prostori slobode. Ako si htio da vidiš šta se dešava na ulici nisi trebao gledati televizor, sve si mogao da nađeš na ovim mrežama, tu se stvarnost direktno slijevala u virtualni prostor.

Ono što je značajno svim desničarskim strankama u BiH je da su ih ovi protesti dodatno ujedinili i osnažili, jer su svi kao jedan bili protiv ideje da je to građanski protest. Iz Dodikistana Dodik je proteste, kao i obično, proglasio bošnjačkim unitarizmom. U Mostaru su Dragan Čović i Zoran Milanović, samozvani socijaldemokrata, ronili krokodilske suze nad zapaljenim prostorijama ove desničarske stranke koja ima fetvu od boga da predstavlja sve Hrvate u BiH.

Druga stvar su bile poplave. Pošto je nakon protesta u zraku ostao ogroman aktivistički potencijal, koji, nažalost, nije bio iskorišten koliko je mogao biti, onda se to kanalisalo u solidarnost i pomaganje unesrećenim u poplavljenim područjima. Naravno, Bosna ne bi bila Bosna da se odmah na društvenim mrežama nisu pojavili inkvizitori morala i tzv. samopromocije. Oni su u svakom vidu pomaganja i aktivizma tražili ego i samopromociju ljudi koji su svojim vlastitim rukama i novcem pomagali ljude, gacali po blatu, spašavali izbezumljene ljude iz poplavljenih zgrada. Stari dobri notorni bosanski cinizam i tu je našao svoje mjesto. Razumije se da su ti kritičari-mudroseri čvrsto zabarikadirani iza svojih virtualnih busija. Lakše je udarati po tastaturi nego penjeti se po klizištu u Topčić Polju. Ali to je samo malo zrnce gluposti i zavisti, tako karakteristično za zemlju čiji duh je redukovan na ćevap i sevdah.

Bila je to velika godina za normalne ljude koji žele promjene u ovoj zemlji. Takvi su, sad-zasad, u debeloj manjini. Ostatak je u dubokoj ratnoj traumi, depresiji, letargiji, jedan mali dio tog ostatka je viša klasa, koja živi u svojoj paralelnoj stvarnosti.

Iskreno se nadam da će se, jednom, stvarnost poniženih i uvrijeđenih, i onih koji žive u svili i kadifi sudariti na najkrvaviji mogući način, taman meni prvom glava odletjela s ramena. Zapravo se nemam šta nadati. To će se desiti, jer tijelo pod pritiskom će eksplodirati, to je fizika. Nema tu nikakve visoke politike. Samo blato i krv. Jer ne vjerujem da postoji politička snaga na sadašnjoj sceni, koja želi i može, barem na simboličkoj ravni, početi obnavljati ovu zemlju. U fizičkom i duhovnom smislu. Nadam se da sam u krivu. Proljeće može biti i u decembru, ili bilo kojeg drugog.

KOMENTARI:
Loading...