Kada neko emocije pretvori u riječi i kada skupi dovoljno hrabrosti da podijeli svoja najdublja osjećanja sa drugim ljudima, onda je potrebno više od poštovanja, više od tople riječi, više od hvala Edina..

Edina Gerzić je rođena u Bosnaskoj Krupi 06. 09. 1990. Godine. Diplomirala je “Bosanski jezik i književnost” u Bihaću. Dobitnica je “Zlatne pahulje” Sarajevske zime s tekstom “Brod” na temu Barikade bez granica 68 – Novi vrli svijet na internacionalnom takmičenju 2008. Godine. Dobitnica je i prve nagrade časopisa “Avlija” za najbolju pjesmu u regionu “Čedo milo” za 2014. godinu. Godinu poslije za isti konkurs sa pjesmom “Postojala je ljubav” osvojila je treće mjesto.  Autorica je pjesme “Pokušaj da se preboli” objavljene u zborniku Garavi sokak 2011. godine u Inđiji. U istoimeni zbornik uvrštena je i 2014. i 2016 . godine.

Donosimo Vam odlomak Edininog još neobjavljenog romana. Ovo je iskrena ispovjest i najboljnije sjećanje pretočeno u riječi..


Volim te, mart 1998.

Pustite me da vjerujem da ova kiša pada zbog nje.  To me naučila majka, nebo plače, govorila bi: “Sine, negdje je melak zaspao, nebo plače. Meleci plaču. Duša plače!” Zato, pustite me da vjerujem da je tako.

Zamislite, neko kraj tebe živi, diše, jede za tvojim stolom, spava u tvom krevetu, ljubi tvoju djecu, grli tebe, voli tebe , voli život, i neko dođe ili recimo, osvane neko jutro da tog tvog nema.  Nema, jednostavno nema. Kao da je to nešto što se troši. Nema i gotovo.  Kao da to nije tvoje najdraže, od srca otrgnuto, od roditelja i Boga podareno. Zamislio si i kako se osjećaš?

Boli te!? Teško je!? Plakao bi, vrištao bi!?  Prevrnuo zemlju!? Vratio vrijeme!? Ali znaš sve je uzalud.  -„Kader“-  rekla bi moja majka.

Taj osjećaj nisi doživio jutros, nisi ga doživio ni prije puno godina, recimo nisi ga doživio jednog 27.3. 1998. godine.  Sretan si, bolan. Sretan si, grli i ljubi svoje! Zovi, svađaj se pa se mirite dok se otimate za ono materine pite što je ostalo na stolu. Pričajte jer osvanut će jutro kada ćeš imati toliko toga za reći a nećeš imati kome.  Kad ćeš imati veselja, a nećeš imati kome uručiti pozivnicu.  Omrknut će noć u nekoj birtiji gdje će „ nisam te se nagledao, nisam te se naljubio“ postati sve osim ljubavne pjesme. Kada ćeš naručivati dupla pića za prazan stol i muzičare vraćati da sviraju ponovo.  Jer desio se kader. Jer desilo se , dogodilo se.

U jendoj od ovih noćih, jesenjih kakve samo mogu biti sarajevske, djevojka koja me svakog tmurnog i bolnog 27.3  tješila riječima,  grlila kostlomnim zagrljajem ili koja je dopirala do mog srca dotaknuvši moje rame, osjetila takvu tugu. Voljela bih, mila, da nikad nisi doživjela ovakav dan. Da nikad nisu osvanula takva jutra, takve sudbine zapisale. Voljela bih da se nije desio kader.

Ponekad Bog na naša ramena spušta teret, ispod kojeg padamo na noge. Ali nikad nam nije dao onoliko tereta koliko ne možemo ponijeti.  On gore negdje spušta i uzima, daje i daruje.

„Dina, On zna zašto.“ – napisala mi je u poruci nekoliko dana kasnije. On zna i potražila pogledom sliku na radnom stolu. Uvijek je isti. S godina sam mu dodavala poneku boru i poneku sijedu dlaku. Oči mu nisam dirala, htejla sam da vječno zadrži taj sjaj dječaka koji me posmatra.

Kad otrgneš brata od sestre, sestru od sestre, to vam je kao da otrgneš desnu od lijeve srčene komore. Ma lažem vas, to vam je kao da otrgnete srce čovjeku iz grudi, pa on okolo hoda.

Živi, a živ nije. On je bio moja duša, duša moje duše. Ona je bila duša , duša njene duše. Oni su bili djeca naših majki, naših očeva.

– Šta cu ja na ovom svijetu sa krnjavom dušom? – upitala sam druga jedne kafanske noći dok smo u pozadini slušali dobro  poznatu moju pjesmu.

– Da tebe nema, ne bi imao ko naručivati ovu pjesmu, i ne bi po kafane lilo suze dok ti piješ sok od jabuke. Tvoja duša nije krnjava, ti si hodajuća ljubav. Zar u krnjavim dušama ima toliko ljubavi!?

-Sasvim je uredu da plačem, zar ne.

-Plači, predugo si bila jaka. Predugo si ćutala.

Vjerujte, sasvim je uredu da plačete kad ode neko drag. Vrijeme liječi, ali ne izliječi. Vrijeme donosi smiraj, ne daje lijek. Vjerujte, sasvim je uredu da pričate sa praznom stolicom, fotografijom i mramorskom pločom. Sasvim je uredu da je hladnu zagrlite i da osjetite ono sto nedostaje. Toplinu koja izvire i grije ti srce. Vjerujte sasvim je uredu da u nepoznatim licima vidiš poznata. Da na ulici grliš ljude koji su slični. Vjerujte, jer godine će prolaziti. Jedna, dvije, tri, ili recimo 18. Sasvim je uredu da ne gasite cigarete i da ispijate pivo. Sok od jabuke je sasvim uredu piti.  Plačite i to je uredu. Sasvim je uredu i da šutite. Svako drugačije svoju  tugu nosi.Vjerujte, znam to.

Znam sta znači nedostajnje, pričanje i milovanje mramora, gledanje u nebo navečer dok pušiš skriveno cigaretu i piješ sok od jabuke. Znam šta znači suzu zaustaviti u trepavici i tu je ugnijezditi. Znam šta znači tu suzu pustiti tek 11 dan. Jer onda se kuća isprazni i ostane tišina. Bolna tišina koja te ošamari za sva vremena. Ošamari po srcu. Nema ga počne da  odzvanja praznim sobama. Znam da vrijeme ne liječi, ono samo smiruje napuklo srce.  Znam i zato danas već recite ljudima koje volite da ih volite.  Jer sutra, sutra možda… To nije sasvim uredu da prešutite.  Znam i to.  Jer meni je još uvijek u glavi neizgovoreno volim te i mart 1998.

Nama što smo to doživjeli, uputite zagrljaj!  Onako snažan da kosti lomi, i pustite nas da plačemo kad god nam padne na pamet. Jer za Boga milog pa nedostaje! Jednako kao prvi dan. Jednako na rođendanima, slikama, na ručku za Bajram, za Novu godinu, za odbranu  diplomskog, za svadbe.

Spavajte svi meleci, koje nam otrgnuše iz ruku ljudi i sudbina. Sabura, sve sestre svijeta koje  hodate bez dijela svoga srca. Bog će nas jednog dana sastaviti skupa.  Do tada sabura, sabura..

KOMENTARI:
Loading...