BOSANSKA KRUPA – Obućarski zanat kao i brojni drugi stari zanati neminovno izumire jer se njime više niko ne želi baviti. -Mladi ne žele učiti i naučiti popravljati obuću, biti obućari. Molio sam ih da ih podučim ovom časnom poslu ali ni da čuju, kaže nam Nijaz Gorinjac, jedini i čini se posljednji bosanskokrupski obućar koji u svoju kiosk-radnju na Trgu Alije Izetbegovića u Bosansku Krupu svakodnevno dolazi iz dvanaest kilometara udaljene Bosanske Otoke.

Nikad ne plate

Ovaj obućar u Krupi već radi dvanaest godina a obućarski zanat je izučio kod Adema Vranića, čuvenoga obućara u Bosanskoj Otoci još 1986. godine. -Učio sam četiri godine a onda vanredno polagao u Čelincu kod Banje Luke. Zahvalan sam rahmetli Ademu koji me naučio poslu zahvaljujući kojem svojoj porodici zarađujem kruh, priča naš sugovornik. Nijaz kaže kako svakim danom ima sve manje mušterija koje iz Bosne i Hercegovine pa i Bosanske Krupe odlaze trbuhom za kruhom. -Sve je manje posla kod mene a tako je i u drugim radnjama. Dolaze mi mušterije s različitim zahtjevima, manjim i većim popravkama. Nekad sam izrađivao novu obuću ali više ne jer nemam narudžbi. Ne isplati se to raditi i nemam kome raditi. Može se živjeti od ovoga posla ali je to preživljavanje. Nije Bog zna kakva zarada, ali je skromna. Koliko-toliko, pokrijem troškove i obaveze državi jer nastojim ne zalaziti u dugove, kaže obućar Nijaz. Popravke obuće su najčešće od pet-šest pa do petnaestak maraka i uglavnom su to sve vrste popravaka, šivanje obuće, zamjena rajfešlusa, popravka torbi, đonjenje obuće, kaže. Nijaz je kao obućar ranije radio i u Bosanskoj Otoci. -Tokom proteklog rata popravljao sam obuću, čizme za borce kao pripadnik 511. Slavne brdske brigade Petoga korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tada smo izrađivali nove čizme. Proizveli smo 1.200 pari novih čizama a popravljali smo i stare. Za svakodnevne poslove popravke obuće morao sam nabaviti sve potrebne strojeve jer bez alata, nema zanata, veli majstor Nijaz. Obućarskim zanatom bavi se više od dvadeset godina. Kaže kako ima svakakvih mušterija. Neki ostanu dužni, ne plate i neplaćeno nikad i ne naplatim. Onaj ko je pošten on će donijeti, a ko nije, neće. Ima ih kojima je puno platiti i dvije i pet maraka za popravak, žali se.

Da se preživi

-Od ovoga posla se ne može obogatiti. Radi se samo da se preživi, kaže Nijaz i dodaje kako građani koji znaju šta je obuća, dođu da je poprave, da im ojačam đon. Ima obuće i za baciti ali je „vratim u život“. Niko od članove moje porodice ne želi naslijediti ovaj zanat. Niko nije zainteresiran. Svako vidi da je to prljav posao. Nudio sam mnoge da ih naučim da budu obućari, ali su svi odbili. Nažalost, zaključuje obućar Nijaz Gorinjac.

Samir TULIĆ/Reprezent.ba

KOMENTARI:
Loading...