Književnik Faruk Šehić za Oslobođenje govori o književnim nagradama, ulozi prirode u njegovoj književnosti, prevođenju i prevodima, postjugoslovenskoj književnosti i bh. kulturnoj politici

Vaša knjiga prevedenih pjesama “Ritorno alla natura” nagrađena je nedavno u Italiji s XXXI Premio Letterario Camaiore-Francesco Belluomini Premio Internazionale 2019. Radi se o prestižnoj pjesničkoj nagradi. Šta Vam kao autoru znači jedna ovakva nagrada?

– To je izbor pjesama iz dvije knjige “Hit depo” (objavljena 2003.) i “Transsarajevo” (objavljena 2006.). Obično kada imaš priliku da ti objave poeziju u drugom jeziku, kao što sam ja imao, onda urednik izabere pjesme, ili autor sam napravi taj izbor. Ja sam napravio sam taj izbor, uzeo sam pjesme iz pomenute dvije knjige i dodao sam im tri pjesme iz moje posljednje knjige pjesama “Moje rijeke”.
Pogrešna odluka

Praktično sam napravio novu knjigu. Postavio sam nove cikluse, kako sam ih zamislio, i tematski sam tu slagao pjesme. Napravio sam neku novu vrstu knjige, izbor iz poezije koji je mišljen ne kao pregled moje poezije, nego kao samostalna knjiga. Radio sam na tome. Ta knjiga je bila objavljena kod jednog dobrog izdavača za poeziju. Onda sam dobio tu nagradu u gradu Kamajore, koji se nalazi blizu Toskane, i već 31 godinu se dodjeljuje. Jako sam zadovoljan.

Obično se vjeruje da je poezija teško prevodiva na drugi jezik, kakva su Vam iskustva u tom smislu, u radu sa prevodiocem, te kakva je recepcija Vaše knjige u Italiji?

– Preko Sinana Gudževića sam došao do prevoditeljice. Kada je moja prijateljica Giovanna Frene odlučila da objavi ovu knjigu, pošto je čitala moj roman na talijanskom, a jedna knjiga vuče drugu knjigu, ja sam se malo raspitivao ko bi mogao uraditi taj posao prevođenja. Sinan Gudžević mi je preporučio prevoditeljicu iz Trsta Ginevru Pugliese, ona je to prevela. S obzirom na recepciju i nagradu mislim da je dobro prevela. Imala je naravno pitanja, kao i svaki prevoditelj, ali nismo imali nekih većih problema, ta saradnja je bila vrlo laka i jednostavna.

Vaša nagrada dolazi u trenutku kada su književne nagrade, preciznije ona najveća Nobelova, u fokusu svjetske javnosti. Kako gledate na činjenicu da je ta nagrada dodijeljena Peteru Handkeu?

– Na to zaista gledam sa krajnjim gađenjem i užasavanjem, jer najveća književna nagrada odlazi čovjeku koji je bio aktivni apologeta Miloševićevog režima, a znamo da je taj zavio u crno stotine hiljada ljudi na prostoru bivše Jugoslavije, plus, što je još i gore, javno je govorio, pisao tekstove i knjige u kojima je relativizirao zločine srpske strane, negirao genocid, opsadu Sarajeva i postojanje koncentracionih logora u zapadnoj Bosni 1992. Kada mu je jedan zapadni novinar rekao da su žrtve genocida u Srebrenici stvarne osobe, i da se svakodnevno pronalaze njihova tijela u masovnim grobnicama, Handke je odgovorio: “Možete te leševe zabiti sebi u guzicu”.

Najbolja stvar, u masi odličnih tekstova koji su kritizirali odluku Nobelovog komiteta, jeste izjava Harija Kunzrua da je takva odluka apsolutno pogrešna u današnjem svijetu kada svjedočimo porastu desnice, populizma i otvorenog fašizma. U neku ruku Peter Handke je bio ispred svog vremena, danas je normalno biti revizionista i obožavatelj zla iz Drugog svjetskog rata ili ovog našeg rata.

U Handkeovom slučaju nema famoznog odvajanja djela od lika pisca, jer je on pisao knjige u kojima je veličao krvave tekovine velikosrpskog nacionalizma, negirao i relativizirao genocid.
Povratak prirodi

Danilo Kiš je to davno napisao da se svaki pisac mora odrediti spram dva zla u 20. vijeku, spram fašizma i staljinizma, dodao bih i spram genocida u Srebrenici. Ne možeš biti veliki pisac ako nemaš stav o holokaustu i genocidu, jer time podržavaš sve ono najgore u 20. i 21. vijeku. Pogotovo ne možeš se zalagati za autonomiju književnog djela i famozni estetski utopizam (oba ova pojma su “ratni zločinci”) sada kada Evropa tone u populizam i fašizam.

Sam naslov Vaše knjige apostrofira povratak prirodi, ono što je karakteristično za nekoliko Vaših posljednjih knjiga jeste da pravite jedan eskapistički momenat u odnosu na ono što je stvarnost rata o kojoj ste pisali u svojim ranijim knjigama. Dakako, ne u smislu pukog eskapizma kao takvog, ali ipak priroda je bitan segment Vaše književnosti. Zašto Vam je to važno?

– To je vječna težnja. Od romantizma i ranije prisutna. Meni se dopada taj naslov, “Povratak prirodi”, on je nekako višestruk. Može to da bude povratak ljudskoj prirodi, u onom najgorem smislu. Prihvatanje da je dio nas zločinački i ubilački, da imamo te nagone koji nisu ni najmanje lijepi. I to je ljudska priroda. Ali je temeljno to da je ipak povratak prirodi kao takvoj. To označava jednu moju ljubav spram prirode koja je prisutna kroz cijeli moj život. Ja sam odrastao na rijeci Uni, u jednom malom gradu koji je prožet prirodom. U vrijeme mog odrastanja se odrastalo uz emisije u prirodi, to je tada bilo veoma popularno. Volio sam te emisije. Neka moja želja tada je bila da budem naučnik, biolog i istraživač.

Gdje u tome dolazi veza sa književnošću?

– Pa dolazi u tome da sam ja ubacio to u tematsku građu svoje književnosti. To nije nikakav klasični eskapizam. U romanima je to poredano na nivou kontrapunktova. Tu priroda ima višestruku ulogu, ima ulogu nečega što je nepromjenjivo, božansko. Ne može granata skrenuti tok jedne rijeke, ne može rat ništa rijeci. Ribe, ptice, biljke, žive svoj život, neovisno o nama i našoj destrukciji. U tom smislu je priroda nedodirljiva, ona predstavlja kosmos.

U tom smislu nam se pokazuje da je ona zapravo, na svojevrstan način, ravnodušna prema čovjeku.

– Naravno. Ne možemo nju obogotvoriti, antropomorfizirati. Priroda ima svoj tok. Moj kolega Andrej Nikolaidis ne voli prirodu, recimo. On je pisac društva. On kaže, pa ako je priroda toliko idealna, kako se dešavaju prirodne katastrofe. Ja volim i jedno i drugo. Kada razmišljam o tome, moje glavne teme su priroda i rat, i ja ih miješam. Uslovno rečeno, razvijaš to, kao jazz varijaciju, neke zadane elemente razvijaš. U nekoj drugoj knjizi priroda će imati neku sasvim drugu funkciju. Ona ima u mom romanu, i u pričama, i u poeziji, ljekovitu ulogu, ima ulogu da prekriva ruševine gradova. Ona je kulisa postapokaliptičnog svijeta, to je ono što mene zanima.

U Vašoj knjizi priča “Priče sa satnim mehanizmom” priroda jeste taj dominantni mizanscen.

– Zato što je ta knjiga neka prelazna stepenica ka onome što trenutno radim.

Vaš roman “Knjiga o Uni” preveden je na 11 stranih jezika, nakon nagrade Evropske unije za književnost dobio je i širu recepciju u evropskim i svjetskim okvirima. Kako danas gledate na taj svoj roman i njegov život u drugim jezicima?

– Bio sam nedavno u Rumuniji, tamo je ta knjiga prevedena i objavljena. Svaki put kada dođem na neki književni festival, ja tu knjigu moram predstavljati iznova. Ona je za publiku nova, za mene je stara već puno godina. I u nekom smislu, ja bih “Knjigu o Uni” možda i zaboravio i išao dalje, jer treba tako, i ne vraćam se ja da je čitam, sem ako ne tražim greške, a njih uvijek ima. Ili da nešto nadopunjavam. Ja bih otišao od te knjige, možda, ali nešto me stalno vraća na nju. Neko me nešto pita, vezano uz prevod, ja moram otići provjeriti u romanu o čemu se radi, ne mogu cijelu knjigu držati u glavi. Tako da sam stalno oko te knjige, sad sam potpisao ugovore za prijevode na njemački, persijski i turski, tako da sad ponovo treba raditi sa tri prevoditelja. Novi čitatelji dolaze. Zanimljivo je kako ljudi u drugim kulturama prihvataju ono što si ti napisao nekad davno, nešto što nisi arhivirao, ali ideš dalje. Nećeš sada biti rob jedne knjige, moraš se razvijati kao pisac, makar to sve bilo pogrešno.
Bez sistema

Onda vidiš da to ljudi doživljavaju na razne neke načine, čitaju, zanima ih. Stalno si u situaciji da pričaš o vlastitoj knjizi (priča koju imaš spremnu u glavi, naučio si je skoro napamet), ali je publici u drugom jeziku nova. Ne možeš izmišljati stvari kad pričaš o vlastitoj knjizi. Mada je ta knjiga napisana slojevito. Nije napisana za jedno čitanje. Uvijek se u njoj može naći nešto novo.

Ovaj Vaš roman, ali i druge Vaše knjige su prisutne na cijelom prostoru nekadašnje Jugoslavije, da li mislite da postoji ono što se imenuje kao postjugoslovenska književnost i kako uopšte gledate na taj prostor?

– Kritičari, teoretičari i istoričari književnosti bi mogli taj pojam malo bolje elaborirati, ali mislim da postoji ono što možemo nazvati postjugoslavenskom književnošću, književnošću jednog zajedničkog jezika, sa četiri naziva. Nije to loš termin, nisam protiv toga. Ja identitetski zapravo jesam postjugoslavenski pisac. Mada bih sebe nekako radije pozicionirao kao istočnoevropskog pisca. Ne u smislu da je to neka konfrontacija sa onim što je zapadnoevropska književnost, već stoga što mi književnost doživljavamo nešto drugačije nego ljudi u anglo-američkom svijetu.

U kojem smislu?

– Mi društvenu ulogu književnosti shvatamo ozbiljnije nego što ona jeste. Mislimo, što je ipak dobro, da je ona bitna, da nešto mijenja. A znamo, zapravo, da nije. Ali ne znači da treba odustati od toga. Na Zapadu je to drukčije, ne u smislu da ide ka zabavi, ipak to nije entertainment u klasičnom smislu, tamo je književnost nešto drugo. Ne zabava srednje klase, kako je lijepa književnost nekad bila definisana u Engleskoj, nego jednostavno oni se bave nekim drugim problemima. Ima toliko nivoa slave i poznatosti, tek kad putuješ ti vidiš o čemu je tu zapravo riječ. Ne pedeset nijansi, ima tu puno više. U angloameričkom društvu pisci nužno ne moraju biti ono što kod nas nekad moraju. A mi ovdje nekada moramo biti i psiholozi. Iako to nije temeljni tok naše literature, ali nekako dajemo utjehu. Imamo taj karakter. Zatvaramo neke rupe koji drugi ne vide u društvu. To je zato što nam je društvo manjkavo po svim kriterijima i onda smo mi dužni da dajemo glas svemu onome što je na margini. Naša književnost je više socijalna nego što bi bila u nekom drugom društvu, ali nisam ja protiv toga.

Mislite li da je taj srednjoistočnoevropski krug, poznat još iz Kišovih ili Kunderinih eseja, intelektualnoj i književnoj javnosti Zapadne Evrope neka vrsta živosti, punine života, koji njima, možda, nedostaje?

– Problem je našeg jezika, problem je što mi nemamo institucionalnu brigu za jezik i književnost. Imamo institucije tog naziva, ali ne znam čime se one bave. Moj izdavač, Istros Books iz Londona, dobija subvencije iz drugih bivših jugoslovenskih republika za knjige iz tih zemalja, jedino iz moje zemlje ne dobija. Naravno, oni objavljuju najviše knjiga koje imaju subvencije zemalja iz kojih dolaze, jer moj izdavač je mali. U Engleskoj postoji interes za našu književnost, ali mi smo, ipak, za njih sitni i beznačajni. Nismo mi loši, daleko od toga. Ali problem je kako da mi napravimo neki iskorak ka tom svijetu. Ja sam ga napravio, preko svojih knjiga, ali to je individualno, bez ikakvog sistema. Nije ti niko ovdje nešto ponudio. Nemamo štandova ni na kakvim evropskim sajmovima. Naša kulturna politika je nula. Naravno da mi zanimamo određen sloj čitalaca koji se interesuju za Balkan i za istočnu Europu. Postoje cijele katedre koje se time bave, ljudi koji su pasionirani ljubitelji naše kulture. Ali generalno smo mi nebitni, ne u smislu kvaliteta, ali… Možemo mi njima uvijek biti neki folklor, orijent, blisko, ali drugo. Imamo mi neku reputaciju, ali ipak sve kreće od jednog, dva ili tri čovjeka, bez utemeljenijeg sistema predstavljanja naše kulture. Kad bi ta briga bila veća, i naša reprezentacija u širem evropskom i svjetskom kontekstu bi bila jača i organizovanija. Ovako se sve svodi kao na uspjeh Amela Tuke, čovjek je sam sebe izmislio, a sad se svi slikaju sa njim. Svi su odjednom zaslužni za njegov uspjeh.

Oslobođenje.ba

KOMENTARI:
Loading...