Drveni mostovi na Uni

8 min. čitanja
Prostor Unsko-sanskog kantona uglavnom je prepoznatljiv po starim gradovima i čistim rijekama.

Jedna petina bosanskohercegovačkih starih gradova nalazi se na području ovog dijela BiH. Epitet zelenog kantona nosi zbog svojih čistih polja, šuma, rijeka i riječica a prvenstveno zbog ljepota Une i Sane. O ljepotama ove dvije rijeke mnogi su pisali s divljenjem i ushićenjem. Tako su nastale mnoge priče i pjesme o njihovim brzacima, slapovima, starim vodenicama, kupalištima i izletištima kao i ljudima koji žive pored rijeke.

Međutim, ovaj kraj je poseban po još jednoj karaketeristici koja zapinje za oko, ali se o tome gotovo nikad nije pisalo. Lokalni ljudi navikli na tu ljepotu pa je više i ne primjećuju, dok se stranac odmah zagleda a potom detaljno raspituje. Riječ je o  drvenim mostovima na rijeci Uni. Nekoliko gradova i većih naselja Pounja prostiru se na obje strane rijeke Une.

Krenuvši sa juga prema sjeveru nanizani na rijeci Uni su: Kulen Vakuf, Ripač, Bihać, Ostražac na Uni, Bosanska Krupa, Bosanska Otoka, Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica. Sva ova mjesta i gradovi su nekad imala drvene mostove a neki su ih sačuvali do danas. Nekad bi stradali u ratu, nekad od nabujale rijeke ili zemljotresa a nekad ih je jednostavno vrijeme nagrizalo. Ali, svaki put bi ih  vrijedne krajiške ruke obnavljale.

..

Bosanska Krupa je posebno prepoznatljiva po svojim drvenim mostovima i njena panorama  ne bi bila potpuna da ispod starog grada nema drvenih mostova. U njenom strogom centru nalaze se dva takva mosta koji povezuju dvije strane rijeke i grada te osam mostića koji povezuju riječne ade. Nekoliko drvenih konstrukcija piramidalnog oblika nosi jake  drvene grede koje su na površini podaskane. Sve je izgrađeno od rezane, uglavnom kestenove i hrastove građe. Krupljani su posebno zaljubljeni u svoje mostove i nakon što primjete oštećenja ili dotrajale grede traže od lokalnih vlasti da se to hitno sanira. U postratno vrijeme drveni mostovi su već nekoliko puta popravljani.

- Oglas -

Kad su prvi put izgrađeni, teško je procijeniti. S obzirom da je tok rijeke Une nastanjen od prahistorije, može se pretpostaviti  da su  ovdje ljudi od najstarijih vremena gradili mostove kako bi mogli prelaziti rijeku. Poznato je da su Ilirska plemena bili vješti graditelji drvenih mostova  i sojenica na rijeki Uni. Zbog Japoda i njihovih sojenica na hrastovim stupcima Ripač kod Bihaća je nadaleko poznat. Područjem Pounja je prolazila i stara rimska cesta Via militaris koja je povezivala panonsku unutrašnjost sa priobalnim područjem na Jadranu. I u srednjem vijeku su plemićke porodice održavale drvene mostove. To je vidljivo i na prikazu Krupe od strane slovenskog putopisca Benedikta Kuripešića iz 1531. godine.

...

Na prikazu vidimo da je lijeva obala Une sa drvenim mostom bila povezana sa riječnom adom gdje se nalazilo manje naselje (podgrađe) a potom drugim mostom sa centralnom kapijom grada na desnoj obali Une.

Drveni mostovi ove forme i stila gradnje kakve  danas imamo u Pounju sežu iz osmanskog perioda. Osmanlije su na početku gradili mostove za vojne potrebe da bi ih kasnije, razvojem naselja i gradova, gradili za potrebe stanovništva.

U islamskoj filozofiji življenja za najboljeg čovjeka se smatra onaj koji najviše koristi drugim ljudima. Slično je i kod drugih kultura čiji temelj je objava – ehli kitabije.  Taj princip je proizveo mnoge vakufe – zadužbine, koje su podizali veliki i duhovno bogati ljudi za Božiju ljubav a za korist i lakši život drugih ljudi. Tako su nastajale  trajne građevine poput džamija, medresa – škola, hamama – kupatila, bezistana – trgovačkih centara, imareta – javnih kuhinja, karavan-saraja, javnih česmi i drugih objekata koji koriste ljudima. Većina bh gradova je nastala upravo na vakufima putem kojih su se razvijala jezgra koja su se kasnije širila. Da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje, vakifi a kasnije i javne uprave gradili su i mostove. Takve primjere imamo u Sarajevu, Višegradu, Mostaru, Trebinju, Konjicu i drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Međutim, svi ti poznati mostovi u Bosni su od kamena tesanca dok su mostovi u Krajini, koja je bila pogranični dio Osmanske države, bili od drveta.

Za pretpostaviti je da Osmanska država nije gradila monumentalnije i skuplje mostove u područjima za koje nije bila sigurna da će ih vojno zadržati. Po istoj logici da se zaključiti zašto je najzapadnija potkupolna džamija u Bosni, džamija Kizlar-age u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) dok su sve ostale dalje ka zapadu bili sa običnim drvenim krovom.

Od uglednog areheologa i saradnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu Vjenceslava Radimskog, koji je 1895. godine pisao o „Prahistoričkim sojenicana kod Ripča“ saznajemo da „s obje strane tek pred kratko vrijeme izmijenjenih starih drvenih mostova kod Bišća na Uni i kod Kulen Vakufa na Uncu bio je nadalje od jedne obale do druge podignut neprekidan red dućana na sohama, tako da su oba mosta bili kao kakvi bazari. Danas su doduše oba mosta razvaljena, ali se uz njihov nekadašnji pravac u vodi još uvijek vidi množina soha, koje su ondje preostale“.

Mnogi drveni mostovi u gradovima Pounja su nestali. Zamjenili su ih novi betonski ili metalni. Novi mostovi su, zbog procjena inženjera i novih standarda u cestovnoj gradnji, pomjereni sa prijašnjih lokacija starih drvenih mostova, tako da na mjestima nekadašnjih drvenih još uvijek primjećujemo natruhle sohe što vire iz rijeke. Takav slučaj imamo u Bosanskoj Otoci. Novi metalni most sa betonskim postoljem izgrađen je za vrijeme Kraljevine SHS. Ostalo je zapisano kako su Otočani 1933. godine molili tadašnju vlast da im ne dira stari drveni most jer on spaja čaršiju sa adom gdje je džamija i mekteb. Međutim, tadašnja vlast se oglušila jer je očigledno  imala namjeru da se  komunikacija između Otočana i džamije oteža, odnosno prekine.

....

Vlasnici dućana na bihaćkoj otoci su također često reagirali i upozoravali da im se poprave dotrajali mostovi, inače će bankrotirati i zatvoriti dućane. Na kraju se to i desilo.

I na rijeci Sani, sestri rijeke Une, nekada su postojali drveni mostovi. Ne tako davno, prije sadašnjeg betonskog mosta u Sanskom Mostu, dvije obale rijeke Sane je povezivao drveni most. U pisanim tragovima nailazimo da je velike zasluge za njegovo podizanje i održavanje imao Hasan-beg Čekić Čeko, gradonačelnik ovog grada u vrijeme austrougarske uprave. Vjerovatno je to utjecalo da je naselje dobilo novo ime. Dotad se Sanski Most zvao Vakuf.

Svako naseljeno mjesto ili grad je ljudski proizvod i ogledalo je višegeneracijske ljudske kreativnosti i stvaralačke moći, kao i istančanog osjećaja za korisno i lijepo. Naši drveni mostovi su lijepo i korisno naslijeđe od naših predaka koje svjedoči o njihovom velikom umijeću i kreativnosti. Naš minimalni doprinos bi trebao ići u pravcu da to sačuvamo i održavamo.

Izvor: Glasnik Rijaseta IZ br.9-10/21, autor Asmir Crnkić


Podijeli ovaj članak