Farah Šertović je 14-godišnja djevojčica iz Bosanske Krupe. Učenica je IX1 razreda Druge osnovne škole u Bosanskoj Krupi, a kako kaže, tečno, pored maternjeg, govori i engleski jezik.

Kada pročitate da Farah voli pisati, čitati, ali i svirati klavir, pomislit ćete da je to sasvim normalno i da voli stvari, ili bar većinu njih, kao svaka druga djevojčica. Farah vodi i blog (na kraju članka se nalazi link preko kojega možete posjetiti blog), ali i da ova ambiciozna djevojčica velikog srca voli pomagati ljudima, volontirati i baviti se društvenih radom gdje god joj se ukaže prilika. Rado se uključuje u aktivnosti koje imaju za cilj poboljšanje stanja zajednice.

“Aktivna sam u svim projektima u koje se mogu uključiti i volim da sudjelujem u što više projekata, jer osmijeh od zadovoljne osobe koju si usrećio na kraju, ne poredi se sa nikakvom novčanom svotom”, kazala je Farah za portal Biscani.net.

Ali, ukoliko saznate da je ovo djevojčica koja je imala “susret” sa smrću, koja je, nakon opracije, bila u vještačkoj komi dva dana, sa svojih samo 13 godina, da li ćete i dalje misliti da je Farah djevojčica kao svaka druga?

Ovo, veoma zrelo dijete, je nakon boravka u šok sobi, zatim nekoliko dana boravka u bolnici, vraćeno u dvoj dom misleći da će nastaviti sa svojim životom kao i dosad. Međutim, od tog trenutka, njen život se promijenio. Čak ni tada, Farah nije bila kao svaka druga djevojčica. Kako kaže, određeni period nije mogla pohađati nastavu, u toku ljeta nije izlazila na sunce niti se kupala u rijeci ili moru kao ostali. Čak nije koristila mobitel, pisala, crtala niti gledala TV. Sve ove, kao i mnoge druge stvari, Farah je mogla raditi nakon nekoliko mjeseci.

Ali od tada, kako je kazala, cijeni svaki trenutak, svaku, kako se nama čini, banalnost i sitnicu koju nam život daje. Ova djevojčica je dobila životnu bitku, nakon čega je postala jača, svjesnija i zrelija. Njenu priču su čuli mnogi, a ona glasi:

„Lijep nedjeljni dan. Cijelu sedmicu sam planirala izlet sa svojom kolegicom. Sedmicu dana prije krenule smo kod fitness trenera sa ciljem da se dovedemo u željenu formu dobrom ishranom i vježbama da bi već, kada je ljeto na pomaku, bile u odličnoj formi.
Jedan bezazlen izlet. Obje smo išle na potpuno neistražen put, o čemu nismo previše razmišljale. Uputile smo se na veliku stranu, put od moje kuće sve do izletišta. Iznosio je 6-7 kilometara, možda čak i više. Nama se činilo kao 1000, samo zbog težine guranja bicikla uz strmu stranu. Nismo imale kacige na glavi, kao ni profesionalna bicikla. Kao GPS, koristile smo druga, koji je na izletište išao više puta, pa je znao svaki put do tamo. Prije puta, savjetovane smo da idemo biciklom, samo zbog dužine puta. Potrudile smo se da idemo kada nije previše vruće, a ni hladno, tako da nije bilo zmija. Put prema izletištu činio se kao da traje cijelu vječnost, ali sva ta težina nam se izbrisala kada smo vidjeli prelijep pogled kanjona. Ostavile smo bicikla i sjele u šadrvan koje je napravilo Planinarsko društvo da bi ljudi koji dođu na izletište stvarno mogli uživati. Istraživale smo i gledale okolo, ujedno i pile kafu jer je bilo prilično rano, a ujedno smo bile i umorne. Sama pomisao da ćemo učiti kada dođemo kući zadržala nas je na izletištu čak dva sata, ako ne i više. Na izletištu smo, igrom slučaja, srele i naše prijatelje sa roditeljima. Sa njima smo ćaskale, te gledale u sef šadrvana, koji je također postavilo Planinarsko društvo. Tu smo našle svesku u koju smo zapisale humoristične komentare, sa ciljem da se ostali posjetioci razvedre kada sve to pročitaju. Poslije tri propuštena poziva od mame, vidjele smo da je napokon vrijeme da krenemo kući. Brzo sam se javila mami, te je uvjerila da smo sigurno krenule.

Ostatak priče je zapravo mutan, sa nekim prekidima između.

Prijateljica i ja smatrale smo da je najpametnije sići niz stranu biciklom, a ne ponovo pješicee dok ga guramo pored sebe, ali smo sve vrijeme pazile da ne idemo prebrzo te smo pravile pauze svakih pet minuta. Zadnja pauza koje se ja sjećam je pauza u kojoj sam ja svojoj prijateljici dala flašu vode, jer smo od ovako dugog puta bile već žedne, a i gladne. Poslije te, odlučile smo da pauze više nećemo praviti, jer nas je glad sve više tjerala kući.

Prasak! Moje biciklo je udarilo o banderu na velikoj krivini ove strme strane. Samo 15 minuta je preostalo meni i mojoj prijateljici da dođemo kući, no nešto me držalo od kuće još 12 dana.

Naime, pala sam sa bicikla. Udarila sam desnom stranom glave od tvrdi beton, što je rezultiralo u frakturu lobanje sa obe strane glave. Ubrzo sam poslana u Kantonalnu bolnicu Bihać, gdje me operisao neurohirurg Mirsad Selimović. Moj heroj, koji na sebi ne nosi plašt, već obično doktorsko odijelo.

Bila sam u vještačkoj komi dva dana nakon operacije, da bi moje tijelo odmorilo poslije doticaja sa smrću. Probudila sam se sa zamotanom glavom, infuzijom priključenom na venu i čudnim ljudima koje nikad prije nisam vidjela u okruženju.

Bila sam u šok sobi. Tamo idu pacijenti na oporavak, jer je tamo najčešće mirno i tiho, bez posjeta i galame. Prva pomisao mi je bila da sam u Bosanskoj Krupi, svom rodnom gradu. Nisam mislila mnogo, a biciklo i izlet mi čak nisu bili na mislima. Jedina stvar koja je meni tad bila prihvatljiva je da sam se malo povrijedila i da sada primam infuziju, pa eto, baš zbog toga sam okružena ovim ljudima u čudnoj odjeći sa maskama na licu. Htjela sam da idem kući, da učim biologiju i hemiju, što prije izleta nisam uradila. Objasnili su mi da sam imala operaciju. Naravno, to odmah nisam mogla upiti. Tražila sam da mi dovedu majku. U takvoj situaciji, ja kao trinaestogodišnjakinja, ne mogu da procesiram šta se desilo bez pomoći moje mame, a ujedno sam još uvijek bila djelimično anestezirana, što je otežalo, a možda i olakšalo preveliko razmišljanje o razlozima mog boravka u bolnici. Roditelji su u šok sobu dolazili svaki dan, sve dok sam bila tu.

Napokon sam premještena na neurohirurški odjel, gdje sam boravila još 9-10 dana. Svaki dan mi je pokazivao posljedice tog izleta, te mi je svaki dan pomogao da razumijem koliko je ozbiljna moja nesreća bila. Stalno pristutna glavobolja, razni prikačeni lijekovi te braonile, samo su mi dalje govorile da ovo što se desilo nije samo ogrebotina, već susret sa smrću.
Poslije 12 dana provedenih u bolnici, napokon sam mogla da se vratim kući. Nikad više nisam htjela da kročim u svoj dom, protrčim kroz dvorište ili vidim svoju mačku koju sam uvijek tražila dok sam ležala u bolnici. Smatrala sam da će moj život da se vrati u normalu, čim uđem u svoju kuću i u svoj rodni grad. No, sve se promijenilo.

Milion restrikcija, posljedica sa kojima sam se susretala svaki dan. Nisam bila u mogućnosti da idem u školu, na sunce ili da to ljeto zaplivam na moru. Također sam većinu ljeta provela u udobnosti svog kreveta, dok su moji vršnjaci išli na Unu, u kafiće, družili se. Sve mi je falilo. Pa i škola, algebarske jednačine, najmrže stvari na svijetu, gledanje omiljene serije, igranje vani, crtanje, te pisanje. Sve one stvari koje nas svakodnevno okružuju, a ne cijenimo ih. Sve dok nam neko ne oduzme privilegiju izvršavanja svakodnevnih aktivnosti. Čak sam dva mjeseca bila u strogom režimu gdje mi je nešto tako jednostavno kao bojanje, također bilo zabranjeno.

Poslije ta dva mjeseca uspjela sam napokon dotaknuti svoj mobitel, papir i olovku, kao i kratke izlaske vani sa kompanijom šešira. Bila sam sretna, no posljedice imam.

Ja, iako imam četrnaest godina, puno sam zrelija nego bilo ko koga poznajem. Razmišljam mnogo zrelije, svakim uzdahom i izdahom tjeram smrt sve dalje od sebe. Ispunjena sam životom, jer sam bila toliko blizu da ga izgubim. Trudim se da iznosim svoje mišljenje. Pored te jako dobre zrelosti kao posljedice, imam i loše strane. Ne mogu da treniram sport, baš zbog toga što mi na desnoj strani glave nedostaje sljepoočna kost. Iz preventive, držim se dalje od svega što može da mi naudi.
Sada, blizu godišnjice od nesreće, osjećam se više živo nego ikad. Znam da je mnogo ljudi čulo moj glas i priču iza ovog, naizgled sigurnog, izleta.

Izvucite pouku iz ove priče, stravične, a istinite. Ne dajte da se ponovi, te čitajte između redova ove priče. Pa stavite kacigu, pojas kada uđete u auto i ne idite na neistražen strm put ako niste sigurni u svoje sposobnosti. U pitanju je jedna sekunda, samo jedna, dovoljna da vam preokrene cijeli život!“

Link za blog: http://notsugarcoating4.blogspot.com/

(Amila Zunic / Biscani.net)

Loading...