Migracija nije samo sudbina Azre Tatarević. Migracija je, upravo,igrom sudbine, postala njeno zvanje i zanimanje. Od bosanske izbjeglice u Berlinu Azra Tatarević je stigla do priznatog eksperta za oblast samopomoći i migracije u ovom gradu.

Nezaposlenoj nastavnici ponudjeno je, prije osam godina sa Biroa rada u Berlinu, da se preorijentira u oblast socijalnog rada. Kada je potom dobila ponudu da se specijalizira za oblast samopomoći i migracije, vidjela je tu i vlastitu šansu da sa drugima lakše preradi vlastite ratne traume i da konačno dobije posao. Specijalizirala se za oblast samopomoći kod migranata. „Tu sam upoznala, tu sam se doškolovala u socijalnom radu, bio je to trnovit put 4 i pol godine sam učila iz početka. Poslije dvije godine dobila sam ponudu da radim u Projektu samopomoć i migracija. Danas imam šest grupa bosanskih žena i jednu interkulturalnu grupu u kojoj je nekoliko naših žena, Njemica, Afrikanki, Turkinja.“

Azra Tatarević – Ekspert za samopomoć migracije u Berlinu

Ohne Sendereihe | 02.08.2016 | 05:04 Min.

Put do posla kojim se Azra danas bavi bio je „dug“ čitave dvije decenije. Ratna izbjeglica, rodjena u Tešnju, sa dvije djevojčice je 1994. godine iz Bosanske Krupe uspjela izbjeći u Berlin.

„Bila su to teška vremena sa Duldungom, nekih sedam godina smo imali Duldung, tri odnosno šest mjeseci, uvijek na odredjeno vrijeme, uvijek sa razmišljanjem da se trebamo vratiti. Moj muž je bio teško ranjen u ratu, bio je ovdje na liječenju i ta sama pomisao da se moramo vratiti, a on bolestan bila je teška za mene.“

Unatoč svim poteškoćama, šansu je tada vidjela u volonterskom radu sa djecom bh izbjeglica u Berlinu. „Sretna okolnost je bila da sam počela raditi u Bosanskoj dopunskoj školi, volonterski, gdje sam upoznala roditelje iz BiH, puno samohranih majki. Rad u školi je bio veliki posao, mi smo imali od 2000 do 3000 učenika 1994,95 i 96-te godine. Do 2000 godine nismo mogli faktički dobiti radne dozvole i onda kad smo dobili radne dozvole nismo mogli naći posao.

Morala je i radila Azra tih godina i najteže poslove. Nastojala je što više govoriti njemački: „Ono što je nama falilo u to vrijeme je učenje njemačkog jezika. Nije nam bilo omogućeno, odnosno nismo imali ni sredstava, ja sam se, uvijek kažem i Nijemcima sa ponosom, finansirala sama, radeći nekad i najteže poslove da bih mogla taj kurs njemačkog jezika finansirati, da bi se moglo uopće preživjeti. Ta naša socijalna pomoć bila je u to vrijeme jako mala, malena.“

Velika je, medjutim, bila njena želja da se uključi u njemačko društvo. „Mislim da sam uspjela da se integrišem u Njemačko društvo. Jednom prilikom sam rekla mojim kolegnicama Njemicama, da osjećam da ću ovdje u Berlinu provesti svoju starost, što je znak da sam tu došla i ušla u njemačko društvo. Mislim da sam, isto sam tako rekla svojim koleginicama, da oprostim Nijemcima sve ono loše što se desilo u mom životu, kada smo došli poslije rata, ali sam sad dobila neku satisfakciju za ono sve i da sam uspjela jednostavno“.

Od prošle godine Azra je dobila stalno zaposlenje. S ponosom priča o susretu sa njemačkim predsjednikom.

„Naravno da sam ponosna da sam bila pozvana kod predsjednika Gaucka na Dan ujedinjenja Njemačke sa još 14 ljudi koji rade volonterski posao većinom Nijemaca, kad smo mogli da svako od nas da iznese svoje utiske. On je sam rekao da su najteži utisci ovi koje ja nosim sa sobom i da je moj posao najteži.“

Njemačkom je predsjedniku, naime, Azra, ispričala o dugom putu koji je volonterskim angažmanom, idejom i istrajnošću prošla sa traumatiziranim ženama iz BH u Berlinu. Osim sa grupama za samopomoć, veli Azra, onako baš za svoju dušu, radi i sa učenicima u „Maloj školi“ u Berlinu.  „Jednu subotu u mjesecu ja odvajam da u našem Udruženju „Izvor“ radim sa učenicima iz BH sa mojom koleginicom Almasom Grcić, da naša djeca ne zaborave svoj jezik i svoju kulturu i to je mislim najvažnije u našem boravku u Berlinu, da ne zaboravimo ko smo i šta smo, a jedan dio integracije je i to da znamo ko smo i šta smo.“ Upravo njegovanje vlastite kulture i tradicije doprinosi boljoj  integraciji smatra Azra Tatarević, koja je oformila i Hor bosanskih žena, sa kojim nastupa na interkulturalnim manifestacijama u Berlinu. Majka dvije odrasle kćeri, koje su u medjuvremenu završile studije i takodjer se integirale u Berlinu, kaže da su joj Domovina i dom tamo, gdje se Azra dobro osjeća.

„Ima već desetak godina da ja uvijek kažem i rado ispričam Nijemcima da kada krenemo iz Berlina, kažemo “idemo kući“, a kad se vraćamo iz Tešnja, odnosno Bosanske Krupe opet kažem “idemo kući“. Mislim da čovjek svoju domovinu i svoje bivstvovanje nosi u sebi, što znači da je moja domovina ustvari u meni i gdje god sam dobro došla i gdje god se dobro osjećam, mislim da je to jedno mjesto pod suncem koje je meni sudjeno… i tu se dobro osjećam“.

KOMENTARI:
Loading...