Muhamed Džemaludin Čaušević rođen je 28. decembra 1870. godine u selu Arapuša kod Bosanske Krupe. Početno vjersko obrazovanje (mekteb) završio je pred svojim ocem Ali-hodžom, a srednje u medresi u Bihaću, pred profesorom Ahmedom Sabit-efendijom Ribićem – Širazijom. Kada je napunio 17 godina, otišao je u Istanbul na daljnje školovanje, te je u to vrijeme svoje ime iskazivao kao Mehmed. U Istanbulu je 1903. godine završio Pravni fakultet. U Turskoj je primio mevlevijski tarikat, a potom je spremljen za prevodioca i komentatora djela Mesnevija (mesnevihân).

Nakon povratku u Bosnu, te iste 1903. godine posvetio se reformi Islamske zajednice i cjelokupnog bosanskog društva. Sve do 1914. godine, kada je izabran za reisul-ulemu, predavao je na sarajevskoj Gimnaziji (sadašnjoj Prvoj gimnaziji), te na Sudačko-šerijatskoj školi, preteči današnjega Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Pokrenuo je veliki broj vjerskih časopisa, organizirao brojne humanitarne akcije, a ured Rijaseta otvorio je građanima svih nacija koji su mu se obraćali s različitim potrebama. Nekoliko godina bio je predsjednik Muslimanskog potpornog društva “Merhamet” u Sarajevu, čiji je osnovni zadatak bio zbrinjavanje velikoga broja sirotinje u gradu. Ta njegova briga te poseban angažman za vrijeme Prvoga svjetskog rata razlog su zbog kojega je smatran “velikim zaštitnikom i zagovaračem” sirotinje i muslimanki.”[1] Od samoga početka 1905. godine imenovan je za člana Ulema-i medžlisa, što je položaj na kojemu je njegov reformatorski rad najviše došao do izražaja.

reis-dzemaludin-causevic-696x392

Oko 17 godina održavao je predavanja (dersove) iz Mesnevije, prvo u mevlevijskoj Isa-begovoj tekiji na Bentbaši, a potom u kući svoga bliskog prijatelja hadži Mujage Merhemića. Nakon duže bolesti srca, preselio je na bolji svijet 28. marta 1938. godine u Državnoj bolnici u Sarajevu, po derviškom običaju izgovarajući vlastito Božije Ime “Allah” na posljednjim izdisajima. Dženaza mu je bila jedna od najposjećenijih u novijoj historiji Bosne i Hercegovine.”[2] Nažalost, tadašnje službeno glasilo Islamske zajednice Glasnik preskromno je obilježilo njegovo preseljenje na vječni svijet.”[3] Nasuprot tome, Gajret je posvetio posebne stranice tom događaju, “[4] a jedan od časopisa koje je Čaušević pokrenuo, Novi Behar, posvetio je poseban broj reisul-ulemi Čauševiću.”[5] Ovaj pristup otkriva nam postojanje dviju suprotstavljenih tendencija, još uvijek prisutnih, od kojih jedna, artikulirana kroz službena glasila, skoro neupadljivo obilježava smrt svojih istaknutih članova, dok druga, izražena kroz časopise koje su ti pojedinci s grupom saradnika osnovali, posvećuje cijeli broj tim velikim događajima. “[6]

REFORMATOR I PROSVJETITELJ

Po povratku sa svog istanbulskog školovanja u Bosnu na samom početku dvadesetog stoljeća, Mehmed Džemaludin Čaušević prihvata se posla prvenstveno na prosvjetnom planu. Praktički, od samog početka svog članstva u Ulema-medžlisu od 1905. godine, Čaušević je po Bosni obilazio islamske škole želeći istražiti i ustanoviti pravo stanje u njima.

Ne treba posebno ukazivati da je Čaušević brzo doživio veliko razočarenje. Bošnjaci su medrese držali ne samo u jednom konzervativnom, već je bolje kazati u jednom konzerviranom stanju.

Čini nam se da je ta činjenica na Čauševića posebno ostavila dubok pečat i presudno opredijelila glavne tokove njegova kasnijeg reformatorskog rada u Bosni.

Naravno, pitanje obrazovanja bosanskih muslimana, odnosno Bošnjaka, bilo je u samom središtu Čauševićeva dugogodišnjeg reformatosrkog rada. Pa, ipak, on se često, kao i mnogi njemu savremeni islamski reformatori u Bosni ili drugdje u islamskom svijetu, bavio i pitanjima kao što su pokrivanje žene i njenog hidžaba, nošenje šešira, bankovne kamate, zatim pitanjem da li musliman smije služiti vojsku u državi čiji je suveren nemusliman, itd.

Čauševićeva arebica, za neke ‘matufovica’

Čaušević je dobro znao da Bošnjaci u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Da bi pisao na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, Čaušević je naložio Agof efendiji Zeronianu da izlije posebna slova i znakove za one glasove kojih ima u bosanskom, ali nema u arapskom jeziku, kao što je P, zatim Ž, Č, Ć, itd. I, doista, izlijevanjem posebnih znakova to se uspjelo postići. Tako je bošnjački muslimanski svijet čitao islamska štiva na bosanskom jeziku koja su bila pisana tzv. arabicom. Mahmud Traljić ukazuje da je u Bosni bilo dosta protivnika ovog Čauševićevog poduhvata. Ovo njegovo pismo nazivano je ne arebicom, nego «matufovicom» (od arapske riječi matuh, što znači osoba koja je počela zaboravljati). Poruka njegovih protivnika je bila nedvosmislena: Čaušević ovim pismom islam tumači samo onim koji su «senilni»

Ali, Čaušević je išao naprijed i nije se dao zaustaviti. U svome reformatorskom radu pokrenuo je i kalendar koji se zvao Mekteb (on je u ovom kalendaru upravo tom svojom arebicom štampao svoj Ilmihal ili udžbenik o osnovama islamske vjere, dok je od Ahmed efendije Mahinića štampao Sufaru ili Početnicu arapskog pisma). Čaušević je štampao još neka djela na svojoj arebici. Na primjer, štampao je Vasijjetnamu od Birgilija (u bošnjačkom narodu djelo je poznato pod naslovom Bergivija). Na arebici Čaušević je štampao i poznati spjev posvećen Muhammedu alejhiselam od hafiza Saliha Gaševića pod naslovom Mevlud.

Vazove držao na bosanskom jeziku

Vidjeli smo da je Džemaludin Čaušević svoje hutbe i vazove držao na bosanskom jeziku. U tome je on značajna preteča Mehmeda Handžića, koji se tome najodlučnije priklonio u prvoj polovini XX stoljeća.

Godina 1909. također je značajna kad je posrijedi reformatorski rad Džemaludina Čauševića. Te godine on osniva Udruženje imama i muallima Bosne i Hercegovine. Mnogobrojni su ciljevi ovog udruženja koje je definirao upravo Čaušević. Prvi cilj je, svakako, borba za reformu nastave u mektebima, zatim uvođenje udžbenika na maternjem bosanskom jeziku, kao i borba za bolji materijalni i statusni položaj imama i vjeroučitelja u tadašnjem bosanskohercegovačkom društvu. Svi su ovi ciljevi javno obznanjivani i propagirani u listu Muallim.

Godine 1912. nastaje jedno društvo pod imenom Organizacija ilmijje Bosne i Hercegovine, a predsjednik ove organizacije je Čaušević. Udruženje imama i muallima utopilo se u Organizaciju ilmijje Bosne i Hercegovine. Ova organizacija izdaje svoja glasila, među njima Misbah (kasnije je preimenovan u Jeni Misbah), koji su štampani arebicom. Čaušević je neumorno radio na uvođenju latinice i ćirilice, te je list Jeni Misbah, kako kaže Traljić, «mogao pored arebice biti štampan i latinicom i ćirilicom».

Čaušević je bio iznimno uporan u provođenju svojih reformatorskih i modernističkih ideja. U listu «Muallim» (treće godište, broj 11-12) veli se: «Provodeći plan, što ga je sam osnovao da postigne istaknuti cilj, nailazio je na velike poteškoće. Udarao je na silan otpor sa raznih strana i pokušavalo se omesti mu rad, bacajući mu pod noge razne klipove. Pri tome se nije razabiralo kojih se sredstava treba latiti. Napadaji, grdnje, objede, to bijaše oružje protivnika. Međutim se g. Čaušević ni na što nije obazirao i izgledaše kao da ga protivnički napadaji sve više podsticahu na započeti rad».

Dakako, u Bosni je bilo mnogo onih koji su podržavali reis-ul-ulemu Čauševića. Zbog svojih reformatorskih poduhvata bio je uvažavan kao pravi i istinski musliman, jer je reforma koju je on zagovarao tumačena kao islamska stvar par excellence!

Polemika Čaušević-Merhemić o pokrivanju žena, o šeširima…

Bosanski Muslimani nisu iznimka među muslimanskim narodima u XX stoljeću kad je posrijedi modernistički tretman tema kao što su «pokrivanje žene», «bankovne kamate», «nošenje šešira», smjelija «reforma vakufskog sistema», itd. U Bosni se u prvoj polovini XX stoljeća formirao krug modernističke uleme (koju treba strogo razlikovati od proaustro-ugarske muslimanske inteligencije koja je malo ili nimalo uradila za emancipaciju Bošnjaka). Modernistička ulema je na naprijed navedena pitanja često, ako ne i uvijek, davala netradicionalne odgovore.

Navedimo ovdje barem neke primjere napetosti između starog i novog u djelovanju Džemaludina Čauševića.

U listu «Novi behar» br. 19. (1928. godine) objavljena je opširna polemika između H. M. Merhemića i Džemaludina Čauševića o mnogim temama, ali je u središtu pažnje pitanje treba li žena muslimanka pokrivati svoje lice.

Merhemić, obraćajući se Čauševiću, kaže:
«Vaše izjave, koje ste dali u štampi bez ikakva razjašnjenja i ograde, pokazuju da ste Vi za otkrivanje žene i za jedan pravac koji se ne može dovesti u sklad sa šerijatskim propisima, kojih su se držali muslimani svih mezheba sve do danas, a kojih se propisa i mi strogo držimo i od kojih mi ni na koji način ne odustajemo».

Čaušević mu, pak, u istom broju «Novog behara» ovako odgovara: «Moji su odgovori u skladu sa onim što Bog propisuje u Kur’anu, pa i ako poznajem i ono što su šerijatski pravnici i komentatori rekli, ja se (više) volim držati propisa uzvišenog Kur’ana, jer je on zauvijek i za sva vremena. Na ovo me poziva Kur’an, jer mi propisuje razmišljanje, proučavanje i istraživanje.»

Ovdje vidimo Čauševića kao strogog pristalicu Muhammeda Abduhua. Abduhu je, naime, smatrao da su šerijatski pravnici tokom mnogih stoljeća zamaglili kuransku poruku. Stoga je potrebno, smatra Čaušević, ići izravno na Kur’an, i ne ostati samo kod djela i mišljenja šerijatskih pravnika.

Čaušević potom odgavara Merhemiću:«Vi kažete da su se šerijatskih propisa o pokrivanju žene držali svi muslimani sve do danas, što ne odgovara istini. Prvo, u našoj domovini ima mjesta gdje muslimanske hodaju otvorena lica i vrlo se čisto i pristojno ponašaju. Osim toga, naši običaji u ašikovanju pokazuju da nikada nijesmo taj fikhski propis poštivali.»

Čaušević se zatim prisjeća šta je sve vidio u vrijeme svoga studiranja u Istanbulu krajem XIX stoljeća i kaže:
«Za mog študiranja nauka za vrijeme merhum sultan Abdul-Hamida i baš kad je merhum Zihni ef. izdavao svoja djela, otvarale su se najviše ženske škole u Carigradu, koje su pohađale na hiljade učenica, sve zrelih djevojaka i u kojima su predavale nastavnice i profesorice muslimanke otkrivena lica. Za ovo je sve znao kako sam Halifa, tako i Šejhul-Islam kao i muftije, kadije i kadi-askeri…» ali se, tvrdi Čaušević, niko od njih nije odvažio na to da ovim ženama naredi pokrivanje lica.

Čaušević tvrdi: «U Egiptu muslimanke, koje su upućene na rad bilo na polju ili po fabrikama, otvorena su lica i ruku. (…) U Misiru djevojke muslimanke, koje študiraju nauke, imaju naročite haljine, a otvorena su lica. Sve nastavnice na ženskim školama jesu muslimanke i otvorena lica hodaju.»

Mogli bismo navoditi još mnogo mjesta u kojima Čaušević argumentira svoj stav da žene muslimanke nisu dužne pokrivati svoja lica (tasattur). Gdje su razlozi ovakvih Čauševićevih stavova?

Hrabrio je muslimanke da se školuju

Čaušević je, na prvom mjestu, ovakvim razmišljanjem htio ohrabriti muslimansku žensku populaciju u Bosni i Hercegovini na javno školovanje. U vrijeme Austro-Ugarske, a naročito u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, otvarale su se moderne škole u koje se na školovanje opredjeljivao relativno mali broj muslimanki, zbog zaziranja od takvih škola i zbog straha od mogućeg «gubljenja obraza». Najveći dio Bošnjanki toga vremena, zbog toga što su poštovale običaj pokrivanja lica, ostajale su kod kuće i najčešće nisu nikada ovladavale latinicom ili ćirilicom, niti su ponijele jednu od diploma tih škola.

Čauševićeva borba u ovom pogledu ide dvosmjerno. Prvo, on se zalaže za osnivanje takvih škola gdje će biti sačuvan i zaštićen ljudski integritet svake, pa i muslimanske djevojke.

Ali, kako smo vidjeli, sa osnivanjem novih, savremenih muslimanskih škola u Bosni i Hercegovini u vrijeme Čauševića, išlo je teško. Drugo, Čaušević se bori protiv izoliranja muslimanskih djevojaka, bori se protiv svođenja njihovog društvenog života samo na kuću. One se moraju, po njegovom mišljenju, uključivati u škole evropskog tipa. Čaušević je smatrao da muslimanka, da bi opstala kao muslimanka u Evropi, mora biti obrazovana na način da tu svoju širu evropsku domovinu dobro poznaje.

Čaušević svoga sabesjednika Merhemića podsjeća, u gore navedenoj polemici, da je itekako važno kada djeca imaju obrazovane roditelje: «… neznanje roditelja najveća je šteta za djecu. (…) po šerijatskim propisima velika je dužnost svakog ženskog čeljadeta da poznaje propise o načinu uzgajanja djeteta, da poznaje najnužnije propise o čuvanju zdravlja dječijeg i da treba da to nauči svaka ženska prije nego pođe u zifaf (brak). Kazao sam da je dužnost sviju muslimana da prošire nauku kako za muške tako i za svoje ženske. Tumačio sam poteškoće o potrebnom pregledavanju muslimanskog ženskinja kod liječnika (muškarca), pa sam naglasio da trebamo odgajati muslimanke i kao doktorice i da je to farzi-kifaje. Tada sam rekao da mogu muslimanke študirati nauke i otvorena lica.»

Gledano iz današnje perspektive i sa distance, Čauševićeve namjere su bile plemenite, on je govorio da pokrivanje ženskog lica nije «fard», nije stroga dužnost, htijući tako postići jedan od važnih ciljeva koji se postavio pred Bošnjake u prvoj polovini XX stoljeća: uključivanje ženske populacije u sve korisne tokove muslimanskog društva u Bosni i Hercegovini.

Drugo pitanje u ovoj polemici jeste pitanje nošenja šešira! Šešir, fes, saruk, francuska kapa postali su tema u Bosni u XIX i XX stoljeću, ma koliko to moglo nekome zvučati paradoksalno. Društva u vratolomnoj tranziciji, a bosansko je prošlo nekoliko puta upravo kroz takve bure, raspravljalo je i o pitanju kape, odnosno «kakvu kapu propisuje islam».

Čaušević o šeširu zauzima slijedeći stav: Ako se šešir nosi da bi neko time pokazao svoje nevjerstvo (kufr) onda je takvo nošenje strogo zabranjeno (haram). Čaušević u gore navedenoj polemici izričito veli svome sabesjedniku Merhemiću:

«Ne znam šta vas goni pa da sada povlačite i šešir u pitanje. Ja sam o kapama dao odgovor još početkom 1914. godine. I ono što sam rekao (tada) tačno je. Što je ulema rekla (o šeširu) ja znam, ali znam i to da ne odgovara pravom izvoru islama. Misirska ulema nije zapravo ništa novo rekla. Ona je kazala «labsul kab-ati, ida kana maylan ilal kufri, kufrun» – «oblačenjem šešira, ako se želi kjufur, i biće kjufur». Pa i ja velim, ako se oblačenjem ma kakove haljine želi biti kjafir, i postaće (se) kjafir. Dakle, želja i volja je glavno; ako neko ne želi kjufura, njega ne može ništa u kjufur metnuti.»

Na kraju ovog polemičkog teksta Džemaludin Čaušević nam pripovijeda jedan događaj. Iz njegovog pripovijedanja biva nam barem donekle jasno u kakvim teškim uvjetima je radio Čaušević i s kakvim se podozrenjem na njega gledalo, da su čak i najbliži Čauševićevi prijatelji pogrešno shvatali njegovo reformatorsko djelovanje.

Islam je vjera znanja i rada

Reisul-ulema Čaušević u svome reformatorskom radu morao je ponekada baviti se sasvim bizarnim stvarima, kao što je, na primjer, pitanje čistoće muslimanskih regruta koji su odlazili u vojsku Kraljevine Jugoslavije.

«Novi behar» od 1. decembra 1928. godine objavio je tekst pod naslovom «Okružnica našeg presvetog gospodina reis ul-uleme».

Čaušević u ovoj okružnici, između ostalog, piše: «Islam je vjera znanja i rada, vjera istinske čistoće i najsavršenijeg morala. Nažalost, imamo muslimana koji ne poznaju vjere islama. Ima ih koji ne pokazuju ljubav i odanost prema vjerskim propisima. Ovakovi bacaju ljagu na uzvišeni islam. Ovakovi muslimani blate i ponizuju svoju vjeru, a da pojma nemaju. Ja sam imao priliku slušati od vrlo uglednih članova komisije za pregledanje i primanje vojnika vrlo neugodne stvari. Pričali su mi da je dolazilo takovih muslimana na pregled da mu se je mogao plijesan na tijelu strugati nožem, kao da se nije okupao ni oprao u životu nijedanput. Ja sam opet vidio muslimana koji su se valjali po blatu, jer su se napili nekakvog otrova (alkohola), koji im ne da pravo ići niti pravo misliti. Ovi i ovakovi muslimani izazivaju prezir prema sebi, a velika su ljaga za vjeru islam, vjeru koja najstrožije propisuje tjelesnu i duševnu čistoću!»

U ovoj svojoj okružnici reisul-ulema Čaušević moli da se apelira na seljake da se «što češće čiste, jer je čistoća pola zdravlja. Treba im (seljacima) rastumačiti da svoje kuće, svoje sobe što češće kreče. Treba ih upozoriti da svoje haljine što češće peru i u vreloj lukšiji ili safunu izvaruju. Treba im kazati da što češće tresu i na suncu izlažu postelje, haljine i pokrivače, pa da tako odstrane te gadne kućne životinje (Čaušević misli na buhe, vaši, itd., opaska E. Karića) o kojima se govori i koje mogu biti uzrok zaraznim bolestima. Treba im skrenuti pažnju da vjera islam zabranjuje svako opojno piće. Treba im kazati da danas i znanost, naročito liječnička znanost, najžešće udara protiv opojnih pića, – protiv tog otrova. Treba im kazati da i zdrav razum zabranjuje piti opojna pića…»

Ove Čauševićeve riječi neizostavno nas podsjećaju na slične proglase muslimanskih reformatora u XIX i XX stoljeću diljem islamskog svijeta. I Mevdudi je imao slične apele, pišući o teškom položaju seljaka na indo-pakistanskom potkontinentu. I Sejjid Kutb piše o gladnom i prljavom egipatskom seljaku (fallah) koji jedva živi. I tako dalje.

Također, Čaušević nije iznimka u metodologiji kojom upućuje svoje reformatorske apele. On, kao i velika većina reformatora islamskog svijeta u XIX i XX stoljeću, prvo se poziva na islam («islam zabranjuje alkoholna i opojna pića!»), potom kaže da to čemu poziva islam također poziva i znanost («medicina zabranjuje opojna pića!», a to čemu poziva znanost poziva i zdrav razum («zdrav razum zabranjuje opojna pića!»!

Islam – znanost – zdrav razum , to je postala krilatica muslimanskih reformatora od Maroka do Indonezije. Zar se, onda, čuditi Čauševiću što je usred Bosne, koja je usred sekularne Evrope, prihvatio ovu, po mišljenju muslimanskih reformatora spasonosnu formulu, koja je tvrdila da je islam naučan i da je nauka islamska?!

«Prije tri dana u kiraethani (čitaonici) je održana skupština za općinske izbore i nakon razgovora u tom pogledu, ustaje jedan moj prijatelj, za kojega sam u najopasnijim prilikama činio sve što sam smio, pa i ono što nijesam smio, pa taj prijatelj, ni manje ni više, naglašava: «Ostavite vi izbore, i ostalo, znate li vi da je din u opasnosti, reis ul-ulema nam hoće da navuče šešir na glavu i da nam otkrije žene.» A zatim uzrujano podvikuje: «Neka on sebi metne šešir i neka otkrije svoju ženu!» Od prisutnih muslimana nije ga niko htio popraviti, nije mu niko htjeo kazati, da dinu prijeti opasnost s druge strane, od čega se i reis baš najviše boji, a to je džehalet (neznanje)!»


UKRATKO O REISU ČAUŠEVIĆU – Samir Beglerović “Angažirani intelekt i praktični tesavvuf: Jedan portret Muhameda Džemaludina Čauševića” (više na linku OVDJE)
[1] Vidi: Mahmud Traljić, “Džemaludin Čaušević (1870–1938)”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević: prosvjetitelj i reformator, Sarajevo, Ljiljan, 2002, tom I, str. str. 244. Ovu vrijednu dvotomnu knjigu – budući da sadrži brojne tekstove Džemaludina Čauševića i o Čauševiću, te neke analize priređivača – priredili su Enes Karić i Mujo Demirović.
[2] Vidi više: Alija Nametak, Sarajevske uspomene, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 1997, str. 46-49.
[3] Objavljen je samo tekst: “Merhum hadži Mehmed Džemaludin ef. Čaušević”, Glasnik Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo, god. VI, br. 4, april 1938, str.145–147.
[4] Vidi: Ivan A. Miličević, “Velikom prijatelju u spomen”, str. 220–224; te: “Merhum hadži M. Džemaludin Čaušević”, str. 225–229. Tekstovi su u cijelosti navedeni u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I.
[5] Vidi: Novi Behar, Sarajevo, god. XI, br. 20, 15. april 1938.
[6]  Sličnu sudbinu doživjeli su hadži Mehmed-efen dija Handžić, u nešto manjoj mjeri (odnos Glasnik IVZ i El-Hidaje), te dr Ahmed Smaj lović (odnos Glasnik IZ i Preporod na jednoj strani, te Islamska Misao na drugoj strani).
Dio teksta “REFORMATOR I PROSVJETITELJ”: Vidi Prof. dr. Enes Karić: Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938); Hutbe i vazovi na bosanskom jeziku

KOMENTARI:
Loading...