7.8 C
Bosanska Krupa
Nedjelja, 11 Aprila, 2021

Žrtva ratnog silovanja: Pustite žrtve da govore kad budu spremne

Prvi dan ljeta 1992. godine Mirsada Tursunović pamti kao najgori dan njenog života, kada je silovana u logoru “Caparde” kod Zvornika. Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ona govori o životnoj traumi koju 17 godina nije povjerila nikome i poručuje da žrtvama seksualnog nasilja moramo ostaviti vremena da progovore onda kada one za to budu spremne.

Prisjećajući se 21. juna 1992. godine, Mirsada Tursunović za BIRN BiH kaže da su ih srpski vojnici odveli u logor “Caparde”, gdje joj je jedan od vojnika naredio da pođe za njim na drugi sprat.

“On je uperio u mene pušku i naredio da se skidam, ja sam plakala i odbijala da to uradim. Onda je on mene jako udario i bacio me na neki ležaj što je bio u sobi, svukao mi tu odjeću, dimije što su bile na meni, i silovao me. U tim trenucima, na spratu čula sam vriske drugih djevojaka”, prisjeća se ona.

Tursunović je tada imala samo 18 godina, a trebalo joj je gotovo isto toliko vremena da ono što je proživjela podijeli s drugima.

“Ja sam se i dalje tresla od straha i šoka, od toga šta mi se desilo, a i toga kako da sakrijem od majke šta mi se desilo”, govori ona.

U logoru je, kako kaže, svjedočila i drugim užasima, te odvođenju drugih žena za koje je pretpostavljala da će proživjeti isto.

Prema procjenama Ujedinjenih nacija (UN), u BiH je tokom rata silovano između 20.000 i 50.000 osoba.

Žrtve ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini vrlo često godinama šute o onome što su proživjele, kako bi izbjegle osudu porodice i društva, ali i kako bi izbjegle pitanja o tome zašto se to njima desilo, smatraju stručnjaci.

Iz Centra za rehabilitaciju i terapiju “Vive žene” Tuzla objašnjavaju kako je svaka trauma individualna i da uz pomoć stučnih lica, kroz oporavak, žrtve samostalno i pojedinačno donose odluke o spremnosti da progovore.

“Kada će žrtva odlučiti da progovori ovisi od vrste i intenziteta traume, ličnih resursa pojedinca, konteksta u kojem se trauma dogodila i trenutnog konteksta u kojem osoba živi. Iskazi preživjelih se ne bi smjeli dovoditi u sumnju bez obzira na to koliko godina prođe od traumatskog događaja sve dok je taj iskaz po svojoj sadržajnoj strukturi relevantan i dovoljno precizan”, navode za BIRN BiH iz “Vive žene”.

Prema mišljenju stručnjaka iz ovog udruženja, u BiH je najveći broj onih koji o zločinu šute, a iz rada sa žrtvama su zaključili da je razlog tome strah od mišljenja drugih ljudi i veliko nepovjerenje u provosudni proces i njihovu zaštitu pred optuženima.

“Strah od odbacivanja, osude bliskih članova porodice i lokalne zajednice. Strah od toga da im se neće vjerovati, strah od minimiziranja i negiranja njihove patnje, strah od etiketiranja i stigme, ismijavanja”, kažu u “Vive žene”.

Psihološko savjetovalište i stručnu pomoć tražila je i Mirsada Tursunović, koja je, od momenta kada je progovorila o svojoj traumi, imala stalnu podršku muža i kćerki.

“Imala sam noćne more, često sam osjećala zadah muškarca što mi je to učinio, budila sam se, imala gušenja, ali nikom nisam smjela ispričati. Ali svjesna sam bila da moram tražiti stručnu pomoć jer sam svoju traumu nesvjesno prenosila na djecu svoju”, kaže ona, objašnjavajući da joj je uz stručnu pomoć vraćeno samopouzdanje i dostojanstvo.

Lejla Heremić, socijalna pedagogica i porodična savjetnica u Udruženju “Medica” Zenica, kaže kako društvo još uvijek nije dovoljno senzibilizirano kako bi žrtve mogle slobodno progovoriti o patnjama kroz koje su prošle.

Prema istraživanju “Medice” Zenica, žrtve više povjerenja daju nevladinim organizacijama nego državnim institucijama, zbog čega vrlo često svoje iskustvo ispričaju samo njima.

“Nažalost, još uvijek se u porodičnom i društvenom okruženju propituje istinitost njihovog iskustva, traže razlozi i odgovori zašto se isto nije moglo izbjeći te su žrtve nasilja primorane da svoje iskustvo dokazuju različitim nalazima, dokumentima i drugom dokazima, a svjesni smo činjenice da su mnoge žene u Bosni i Hercegovini silovane tokom rata izvan logora, u šumama, porodičnim kućama, bez prisustva drugih lica”, ističe Heremić.

Dodaj komentar:
- Oglas -

Najnovije

- Oglas -

Povezani članci