Naši ćilimi nekada su rađeni u platnenom osnovnom prepletaju. Razboji sa „četiri lista i četiri pedale“ nude veći broj kombinacija i može se izvući veliki broj mustri, priča Slađana

Slađana Tomić iz Bijeljine više od deset godina bavi se unikatnim ručnim tkanjem na razboju, zanimanjem kojim su se bavile naše bake i prabake.

U kući, u bijeljinskom naselju Kruševlje, Slađana ima razboj, kako se to nekada u narodu zvalo – stan, od bukovine, ručno izrađen. Prvi razboj izradio je njen suprug Slobodan, inače mašinac po struci.

– Stari razboji, izrađivani od jelovog drveta, bili su puno veći po dimenzijama, da bi bili čvršći. Na razboju se može raditi bukvalno sve. Oni sa dvije pedale imaju mogućnost da rade samo platnene prepletaje ili platno. To je ona ljepota u tkanju. Naši ćilimi nekada su rađeni u tom platnenom, osnovnom prepletaju. Razboji sa „četiri lista i četiri pedale“ nude veći broj kombinacija i može se izvući veći broj mustri. Što se tiče radne površine, ovaj razboj može izvući sedamdeset do osamdeset centimetara široko platno, što je sasvim dovoljno za jednu tkalju. To je i optimalna širina koja ne izaziva dodatni napor pri radu. Svi naši ćilimi su rađeni iz „struka“, koje su se kasnije koncem spajane – pojašnjava Slađana.

Ćilimi stogodišnjaci

Osim toga što odlično tka na razboju, Slađana nam pokazuje i neke drage uspomene, a to su ćilimi koji su tkani prije stotinjak godina. Jedan takav je i „čičkanac“, ćilim koji je svojevremeno izrađivan na Majevici.

– Ovo je poklon moje svekrve, a tkala ga je njena majka, a ja ću ga dati svojoj starijoj kćerki. Ovaj ćilim je star više od 70 godina, ručno bojen. Boje su postojane i on i danas odlično izgleda. Grijeh je reći da su naše bake i prabake bile „nepismene“, jer su one radile izvanredne stvari u svoje vrijeme. Iako im je život bio kudikamo teži i naporniji – kaže naša sagovornica.

Slađana podsjeća da su nekada žene morale prati vunu, upredati predivo, obojiti tkaninu i tek onda sa tim materijalom sjedati za razboj. Radilo se i danju i noću, pogotovo u zimskim danima.

Slađana kaže da je tkanje u ovom današnjem vremenu željela sačuvati od zaborava, naučiti tehniku tkanja, prilagoditi je sebi i svojim potrebama. Usto, ona to znanje vješto prenosi i na mlađe naraštaje.

Ogledalo duše

Nekada su se tkali ćilimi, jer su bili neophodni u svakom domaćinstvu. Danas tkam neke predmete koji imaju upotrebnu vrijednost u vremenu u kome živimo. Slađana ljubomorno čuva bakinu košulju, takozvanu „rubinu“ sa Majevice, ističući da su se na razbojima nekada tkali ćilimi i bez, bijelo platno od koga su izrađivane košulje i drugi odjevni predmeti.

Ona vješto kombinuje motive sa starih odjevnih predmeta sa nekim novim motivima koji su dio njene inspiracije i tkačkog umijeća. Tako na njenom razboju nastaju brojni modni detalji, unikatni svečani šalovi i marame, ponča, stolnjaci i nadstolnjaci, razne druge kreacije. Pokazuje nam šarenice i tkane torbe sa prugama, s kojima se nekada išlo na svadbe i na vašare.

Zavisno od toga kako se „pripremi osnova“ na razboju i kako se predivo „uvede u nite“, dobijale su se razne kombinacije i razne mustre. U svakoj seoskoj kući nekada je postojao razboj i sve žene su tkale. Ipak, samo nekoliko njih znalo je „da pripremi osnovu i da uvede predivo u razboj. Tkanje je ogledalo duše jedne tkalje. Ukoliko je žena neraspoložena, tada staje i razboj. Dakle, sve je to stvar inspiracije i nadahnuća, priča Slađana Tomić.

KOMENTARI:
Loading...