Majke šehida su na jednom mjestu. Njihova lica, u koja je duboko ispod kože urezana neopisiva bol, prekrije razgaljući umjereni smjeh, jer ramazan je.

Tekst u rubrici Šta drugi pišu prenosimo sa portala Al Jazeera.

Piše: Ahmed Hrustanović

Ramazan u Srebrenici je poseban. Taj sveti mjesec muslimana u Srebrenici koliko god donese radosti i sreće, a donese je mnogo, tako isto i za sobom nosi tugu i bol.

Ta sreće i radost koji se mogu osjetiti u ovim odabranim danima za nas muslimane je dražesna i puni srce snagom i dušu razgali. Razgovori i druženja svakodnevna, a noću poslije zalaska sunca ta druženja postaju slađa i lakša uz kafu i sok. Majke šehida su na jednom mjestu.

Njihova lica, u koja je duboko ispod kože urezana neopisiva bol, prekrije razgaljući umjereni smjeh, jer ramazan je. Zovu se iftari, zakazuju termini, svaka svoj. Kuće se uzmirise raznim kuhanjima, a nada sve halvom. Kuća pred iftar i bajram ako ne zamiri halvom, naše stare nane bi rekle, to i nije neka kuća.

Čovjek odrasta kao siroče

Bar na trenutak ono po čemu ih svi znaju, a svi ih znaju po teškom prošlošću i pretpjelim genocidom, bar na trenutak to zaborave.

Onda, kada učači na mevludu zauče srceparajuće odlomke, kada majke sebe prepoznaju i sjete se patnje svoga najmilijeg Poslanika, Muhameda, neka je mir i spas na njega, kada i je i on ostao siroče i sam, bude im lakše, jer i majke srebreničanke su siročad i same. Nisu siročad njihova djece kojih više nemaju, one su. One su same, muža, brata, sina nemaju. Nisu siročad njihovi unuci koji će se sutra oženiti i poudati, one su u najtežem stanju, ali ipak žive i opstaju.

I zaista kada čovjek odrasta kao siroče, posebne emocije kod njega se nađu. Siroče nikada neće zaboraviti oca svoga, i koliko mu je teško bilo bez njega odrastati. Siroče neće od koga imati da crpi snagu. Ono će uvijek biti ranjeno, ali će znati da cijeni dugoga, jer samo ono zna kako je njemu i neće ni pomisliti drugoga uvrijedi i povrijedi. Siroče je blago, nježno i zagrljaj uvijek treba. Siroče nema snage da nekoga povrijedi ili nepravdu nanese. Zato nikad na siroče ne podvikni ma ko ono bilo, a kamoli majka, sin ili kćer šehida, a takvi su u Srebrenici svi.

Dijete bez oca

Samo dijete bez oca zna kako je nemati od koga savjet i podršku tražiti. Samo dijete bez oca zna kako je nemati zašite od zlikovaca. Samo majka bez djeteta zna kako je dočekati blagdan samoj, jer iako je halva i baklava slatka, ona nju sa gorčinom jede.

U ovim danima jula kada se bliži bajram, kada se bližni dvadest i prva godišnjica od genocida, neka na trenutak svaki čovjek koji ne zna kako je to, pomisli i zamisli kako bi mu bilo bez njegovog oca, kako bi mu bilo bez sina ili kćerke najmilije. Kako bi mu bilo bez kućnog praga i zavičaja. Kako bi mu bilo bez rahatluka i smiraja u rodnom gradu. Neka onaj koji ne zna kako je to, pomisli kako bi mu bilo da dženazu, sahranu nekom od svojih najmilijih priprema za koji dan.

A kad pomisli i zamisli, neka onda zahvali se na svemu što ima i neka radi na tome da zla među ljudima ne bude. Neka zahvalan bude što je to samo misao, a ne stvarnost s kojom mnogi ljudi žive.

KOMENTARI:
Loading...