Kada se Chris Leslie vratio u Sarajevodokumentirati 20. godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma, slučajno je otkrio priču o dvije veze koje su prevazišle sve nacionalne podjele u gradu punom ratnih ožiljaka. 

Tako počinje priča britanskog Guardiana o jednoj posebnoj fotografiji Chrisa Leslieja.

“Bila je tipična subota navečer u centru Sarajeva, u Underground klubu, uz lokalni heavy metal bend na sceni. Došao sam s namjerom da dokumentiram 20 godina mira, pokušavajući pokriti priče mlađe generacije – tzv. ratne bebe, koje su rođene za vrijeme ili neposredno nakon rata u Bosni, a sada su punoljetni.

Bio mi 4. dan u gradu i očekivao sam da će to biti poseban dan – prije tačno dva desetljeća potpisan je Dejtonski sporazum. On je označio gotov četiri godine brutalnog rata između Srba, Hrvata i Bošnjaka, i kraj opsade Sarajeva – najduže opsade u modernoj povijesti.

Osim događaja u Američkoj ambasadi, u gradu nije bilo drugih događanja koji bi obilježili obljetnicu. Činilo se kao da neću imati šta fotografirati.

Obljetnica se svakako nije obilježavala u klubovima u gradu. Mladi ljudi su pili, pušili i zabavljali se kao i uvijek. Možda nesvjesni godišnjice ili samo previše zauzeti subotom navečer…

Načinio sam nekoliko fotografija gužve i benda, ali svjetlo nije bilo dobro za fotografiranje. Gledao sam okolo u potrazi za zanimljivim licima i ugledao djevojku i dečka, pred sami poljubac. Nije mi bilo ugodno u ulozi paparazza i nekoga ko ugrožava intimni trenutak, ali sam ipak okinuo fotografiju, i otišao – s glavoboljom od teškog metala i jeftinog piva, ali sretan jer sam imao makar jednu korisnu fotografiju te noći.

Dvije sedmice kasnije Guardian je objavio fotografiju kao dio mog fotoeseja. Ubrzo nakon toga dobio sam mail od djevojke na fotografiji.

Lejna Čelebičić, 20-godišnja studentica radiologije, rođena upravo u onoj sedmici kad je prestao bosanski rat 1995. napisala mi je:

‘Vidjela sam fotografiju mene i moga dečka. Mnogo ljudi mi se javilo i reklo mi da su me vidjeli na web-stranici Guardiana. Nevjerovatno je da ste načinili ovu fotografiju jer se savršeno uklapa u ovaj tekst – moj dečko je Srbin, a ja sam Bosanka.’

U zemlji u kojoj su sjećanja na rat još sirova i bolna, Lejna i njezin 19-godišnji dečko Damir Marilović su nešto što je rijetkost.Nacionalizam je još uvijek norma ovdje: napetosti i podjele još postoje, a političari na vlasti i njihovi medijski saveznici još uvijek promoviraju nacionalističke ciljeve.

Odvojeni obrazovni sistemi stvaraju novo podjele, a svaka strana provodi svoje vlastite povijesne perspektive i političke ideologije. Čini se da gotovo nema prostora za integraciju. Mladi ljudi poput Lejne i Damira su iznimka, izazov konsenzusu da je čak dva desetljeća nakon tata nacionalnost dečka ili djevojke važna.

Tek kad mi je Lejna ispričala priču o braku svojih roditelja, shvatio sam da je prelazak preko političke i etničke podijeljenosti zapravo duboko u obitelji.

Njezina majka Ivona je katolkinja Hrvatica, a otac je Elvir bosanski musliman. Upoznali su se i zaljubili na Valentinovo 1994. godine u malom selu izvan Sarajeva, dok je Elvir tamo bio stacioniran kao vojnik.

Bilo je to vrijeme intenzivne borne s obje strane, a njihov odnos nikome nije bio drag. U roku od nekoliko sedmice odlučili su se vratiti u Sarajevo kroz tunel koji je vodio ispod zračne luke.

Sarajevo tada nije bilo idealno mjesto za dvoje ljubavnika poput njih. Rat je i dalje bjesnio i grad je bio okružen bosanskim Srbima, koji su sistemski i neselektivno ubijali život u gradu.

Oni su ipak odlučili ostati u gradu.

‘Kad sam došao u Sarajevo – ispred mene je bio devastiran, očajan, tužan grad… ali moj grad. Nisam mislio na opasnosti jer sam imao moju srodnu dušu, moju bolju polovicu’, kazao je Lejnin otac.

On je rođen i odrastao u Sarajevu.

Par se vjenčao u Sarajevu u augustu 1994. godine, a u martu je Ivona ostala trudna. Uz sve probleme i Elvirovo ranjavanja, ipak je uspjela.

Lejna je rođena u novembru 1995. godine. Grijali su se uništenim parketom jer je bilo hladno, a samo sedam dana kasnije potpisan je Dejtonski sporazum.

Sarajevo od prije 20 godina i danas mnogo je različito. Ono danas izgleda, i pored brojnih ožiljaka rata, kozmopolitsko ili makar tako želi izgledati pred licem međunarodne zajednice. Proces obnove postalo je građenje trgovačkih centara, hotela i stambenih zgrada, sve kako bi izgledalo kao i bilo koji drugi evropski grad. No, za Elvira i Ivonu nešto važno je izgubljeno.

“Naš osjećaj je da su Sarajevo i njegovi građani pokazali svoju snagu u ratu. Hrabrost, solidarnost, ponos i prkos su osobine koje je ovaj grad pokazao kada je bilo najteže i najpotrebnije. Danas nam nedostaje to.”

Nezaposlenost u zemlji iznosi 43 posto i korupcija i loše upravljanje otežavaju živote građanima. Lejna priznaje da je teško u Sarajevu i nije sigurna hoće li ostati tamo nakon što ona i Damir diplomiraju. No, za sada, oni su mladi i zaljubljeni, živeći priču slično onoj njenih roditelja – bez pozadine rata.

Na kraju našeg razgovora na Skypeu Lejna mi zahvaljuje još jednom za fotografiranje, ali kaže da mi zamjera samo jednu stvar. Djecu rođenu prije 20 godina kad je rat završio nazvao sam bebama rata, a suprotno je. kazala mi je. Oni su, bez obzira na nacionalnost ili etničku pripadnost – bebe mira.”

KOMENTARI:
Loading...