24.4 C
Bosanska Krupa
Utorak, 15 Juna, 2021

Njemački političar: Ne želim sada neki veliki Dayton 2, granice se ne smiju mijenjati

U intervjuu za Deutsche Welle Manuel Sarrazin, političar njemačkih Zelenih, naglašava važnost koordinirane njemačko-francuske politike za zapadni Balkan. Sarrazin se odlučno protivi promjeni granica u regiji.

Gospodine Sarrazin , u regiji kruži takozvani „non-paper” o promjenama granica na zapadnom Balkanu, dakle na području bivše Jugoslavije. Kakav je Vaš stav o takvim prijedlozima?

Čvrsto sam uvjeren da takve kombinacije – s moje tačke gledišta su to također i svojevrsni probni baloni – zahtijevaju jasno protivljenje njemačke vlade i Europske unije. Granice u toj regiji su nepovredive i morali bi tako i ostati. I jako sam sretan da je njemački ministar vanjskih poslova Maas to tako lijepo formulirao tokom posjete Kosovu: povijesno gledajući, ideje o etničkom povlačenju granica zaslužuju da završe u kanti za smeće.

Ali, ovaj put se ideje o korekcijama granica pokreću i uz podršku nekih članica Europske unije. Očigledno unutar EU-a postoje različiti stavovi i nema jasnog protivljenja…

Već i ranije kada je bila pokrenuta debata o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova, tada je bilo jasno da će ta ideja na neko vrijeme biti uklonjena s dnevnog reda, ali i da bi određeni akteri možda ponovno pred kraje ere kancelarke Merkel mogli pokušati još jednom testirati je li njemački stav doista toliko čvrst, kao što je tada bio čvrst kancelarkin stav.

I zato je prije svega važno da njemačka vlada po tom pitanju zauzme jasan nadstranački stav. Ja mogu govoriti za našu stranku da je tu stav kristalno jasan. Također je, primjera radi, i Annalena Baerbock (kancelarska kandidatkinja Zelenih, nap. red.) povodom obljetnice masakra u Srebrenici još jednom i osobno definirala taj stav.

Idućeg ponedjeljka (10.5.) će se ministri vanjskih poslova EU-a još jednom pozabaviti pitanjem zapadnog Balkana. Ne radi samo Slovenija na svoju ruku, prepreke postavlja također i Francuska, a i neke druge zemlje. Evo na primjer nekoliko pitanja: pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom ili liberalizacija viznog režima…

Tačno! Mislim da je važno da EU-perspektiva nije bila samo odgovor na ratove u devedesetim godinama, već to mora biti i odgovor koji je vjerodostojan kako bi se pariralo idejama takvih „non-papera”, odnosno usprotivilo ideji nove etničke podjele te regije.

Slabosti Unije s jedne strane predstavlja moguća fragmentacija pozicije EU-a, ali i nedostatak vjerodostojnosti oko toga da mi zaista želimo punom parom ubrzati proces proširenja. Zbog toga je ekstremno važno da se krene s pristupnim pregovorima s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, kako bismo tamo ponovno ojačali naš kredibilitet, i to u smislu – ako se već daju neka obećanja, da se onda ta obećanja i ispune.

Kosovo je odavno ispunilo kriterije, odnosno tehničke uvjete za viznu liberalizaciju. Mi se zbog toga zalažemo kod njemačke savezne vlade, ali i naših europskih partnera za to da se što je brže moguće odobri bezvizni režim. To bi bio i važan signal regiji – da je moguć učinkovit napredak, ali i signal za izgradnju mira na Kosovu.

Ali, ipak nedostaje konsenzus Europske unije. Možda je, obzirom na unutarnju blokadu EU-a, potreban novi pristup zemljama zapadnog Balkana?

Nisam siguran da su nam sada, nakon što smo prilagodili postupak proširenja, potrebni novi procesi. Umjesto toga, mislim da je izuzetno važno da se još jednom naglasi posvećenost Berlina i Pariza, kako bi se stekao dojam da Berlin i Pariz žele tijesno surađivati s partnerima u regiji.

Druga stvar koju smatram važnim je da nedvosmisleno stavimo do znanja da EU, kao što znamo, pokušava posredovati u potrazi za rješenjima, ali ta rješenja ne smiju doprinositi zaoštravanju etničkih linija razgraničenja. I to mora biti mjerilo koje bi moralo biti izričito formulirano na primjer i u pregovorima u vezi s reformom izbornog prava u Bosni i Hercegovini. Bruxelles i europske prijestolnice morat će svako rješenje mjeriti prema tome služi li cilj manjem etničkom razdvajanju ili pak postiže upravo suprotan efekt.

Kad već spominjete Bosnu i Hercegovinu, kako bi se to onda moglo riješiti u okviru Daytonskog sporazuma, koji je zacementirao etničku podjelu politike u BiH? Je li nam potreban Dayton 2?

Razumijem sve one koji priželjkuju uspjeh, jer svi znaju da je Dayton 1995. okončao rat, ali naravno u pogledu njegove strukture i povijesnog nastanka nije mogao u potpunosti riješiti sve probleme te zemlje. Ali, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji i konstelaciji aktera koji imaju utjecaj u BiH, ne vjerujem da je realno a ni strateški mudro pokušavati dogovarati neki novi veliki deal.

Mislim da fokus treba biti na tome da se Ustav te zemlje uskladi s presudom Europskog suda za ljudska prava. To bi moralo biti u interesu svih članova Europskog vijeća, i da se onda pokrene reforma izbornog zakona, koja bi doista služila tome da se spriječi etnička podjela zemlje i poboljša pristup izborima i za one ljude koji ne žele da ih se pripaja nijednoj etničkoj skupini. Ne želim sada neki veliki Dayton 2.

“Pristupanje Europskoj uniji više nije prioritetni cilj”

Dodaj komentar:
- Oglas -

Najnovije

- Oglas -

Povezani članci