Nihad Žigo jedini je goraždanski kovač, a koji se najmanje bavi svojim zanatom

Kaže da je mali obrtnik, stari zanatlija, specifičan po tome što je jedini registrovani kovač na ovom području i jedan od rijetkih u BiH.

“Možda ima još jedan u Busovači i jedan u Travniku. To su kovači koji se bave izradom i popravcima tradicionalnog poljoprivrednog alata. U Goraždu osim nas nikad niko nije bio registrovan, a ja sam zanatlija od 2005. godine kada sam radionicu preuzeo od oca. I specifičan što sam jedini registrovan. To nam dovoljno govori. Imamo 100 prodavnica i opet se otvaraju nove, frizera ima puno i oni nam trebaju, ali kovača nema. To je težak, crn, prljav, ali pošten posao. Ja sam na to priključio još posla, da bi uz sve ovo opstao i nakovanj jer ne mogu državi platiti doprinose sa nakovnjem”, objašnjava Žigo.

Nastavio je porodičnu tradiciju, koju je počeo njegov djed radeći u vrijeme Drugog svjetskog rata za vojsku kao stolar, a kad se vratio kući počeo je praviti nožiće i čakije.

Porodična tradicija

“Posao je prerastao u plugove, sjekire, klanfe, kline, jer se zemlja prije obrađivala na tradicionalniji način, a i više nego danas. Danas se obrađuje traktorima i raznim sitnim mašinama, za šta smo se mi edukovali i pravimo potrošne elemente za njih, noževe za freze kad je proljeće, priključne uređaje za motokultivatore i traktore, sve vrste sijačica… Naravno, sve se radi po narudžbi jer nismo veliki da možemo imati na zalihi. Puno se više tražimo u onom što možemo ispoštovati. U proljeće pravimo alate za obradu zemlje i imamo posla, pravimo i alate za košenje trave, popravimo poneku kosilicu. Ja sam također oslobođen fiskalne kase jer se bavim starim zanatom. Velika je olakšica što su nam doprinosi smanjeni, a porez plaćamo paušalno”, ističe Nihad u razgovoru za Klix.ba.

Jedan je od rijetkih koji se ne žale na podršku vlasti

“Mostar svake godine raspisuje javni poziv za dodjelu grant sredstava, ove godine niko iz Goražda nije dobio, ja sam ispunio sve uslove, ali nemaju para. Kantonalno Ministarstvo privrede dalo je podršku 1.060 maraka prošle godine, ali je budžet u strašnoj situaciji i novac smo čekali šest mjeseci. Ove godine sam aplicirao na pet hiljada KM za nabavku mašine za savijanje profilisanog željeza. To nema niko ovdje i treba nam svima, i bravarima i limarima, pa vidjet ćemo. I ako me odbiju, meni su dali dovoljno da se ne mogu ljutiti”, kaže ovaj zanatlija.

Nema više seljaka

Nihadov otac Hamid zaradio je penziju kao kovač, a danas pomaže sinu.

“Imam najmanju penziju i meni dosta. I ne dižem je nikako, stoji na računu. Počeo sam 1966. godine. Babo je radio kovački na starinski način, ručno sve, ali kad je došla struja 1973. bilo je mnogo lakše. Težak je to posao, naporno je prije bilo. Kovač pravi za poljoprivredu alate, mašine, plugove, sjekire, sad doduše manje jer nema seljaka, nigdje nikog”, kaže Hamid Žigo.

A ako ste domišljati, snalažljivi, uporni i radini, posla uvijek ima i od svakog se može dobro živjeti, mišljenja je Nihad.

“Svaki posao treba raditi pošteno i kvalitetno. Mušterije to prepoznaju. Mi radimo specifične stvari koje se nemaju gdje kupiti. Ja ne bih pravio ‘navrtku’ M 8, ali je moram napraviti jer se nema nigdje kupiti. Tako sarađujemo sa svim zanatlijama u Goraždu, limarima, mehaničarima, građevincima, popravljamo alate i dijelove koje su se istrošili. Najmanje je tu kovačkog zanata, da se ne lažemo, već se prave osovine, zupčanici, remenice, kojekakve poluge, treba nekad nešto iskovati, ugrijati, saviti pa je to povezano. Imam odličnu saradnju sa svim obrtnicima koji se bave uslužnom djelatnošću, za trgovinu sam evo zavario zamrzivač. Imam opremu za siječenje i za zavarivanje svih vrsta metala, mašine za hladnu deformaciju metala za kovanje, presovanje, štancanje, sve te usluge možemo vršiti, sve smo zaokružili jer ako ne možeš završiti posao sam do kraja onda je mala vjerovatnoća da ćeš ostvariti neki profit. Ako radiš na nekom minimumu da budeš konkurentan, ako se iko tu ugradi, onda ili radiš džaba ili ćeš biti nekonkurentan. Znači, automatski kad se pojavi neki posao, moraš nabaviti potrebnu mašinu. Niti jedan privatnik, čak ni da se udruži više njih, nama ne može parirati. Ima alatnica u velikim firmama, ali tu ne možeš doći da uradiš posao za nekih deset maraka, ili možeš ali ti treba tri dana”, pojašnjava Nihad.

On je uz radionicu odrastao i naučio prve korake u zanatu. Danas to uspješno primjenjuje, ali svakodnevno uči.

“Babo me učio da varim elektroaparatom kad sam imao šest godina. I sad se sjećam kako bi me spržile iskrice, ali nisam pokazivao da me boli. Bilo mi je drago da pomažem, odrastao sam u radionici, a onda je počeo rat i mi smo ostali bez ičega. Na selu smo imali staru dedovu kovačnicu, koja i danas stoji kompletna, i radili da zaradimo za brašno, pravili brifove za vojsku, i to sve ručno, bez struje, pa smo napravili centralu i doveli struju da se mogu uključiti mala brusilica i svjetlo. Vratili smo se kući na Obarak 2000. godine, malo pomalo nabavljali opremu. Sve smo unaprijed plaćali, nikad ni ja ni babo nismo digli marke kredita. Napravio sam ovu kuću, veliku radionicu i još jednu kuću pokrio i kad bih rekao da se ne može živjeti od ovog zanata, to ne bi imalo smisla. Moj sin ima 20 godina, registrovao je svoj obrt, pokušava nešto modernije, pa vidjet ćemo. Radio je kod mene godinu i odlučio pokrenuti posao za sebe. Neka ga, mlad je, neka proba”, ističe Nihad.

Njegovo radno odijelo je prljavo zbog posla, ali Nihad posjeduje iskustvo i znanje vrhunskih stručnjaka i ruke vrijedne divljenja. A rezultati su svakako vidljivi.

“Kad me vide ovakvog, roditelji bi djeci rekli: ‘Vidiš, sine, ako ne budeš učio školu bit ćeš prljav k’o ovaj čiko’, a ja radim poslove nekog inžinjera, proračunavam nosivost elemenata, cjelokupnu konstrukciju, završio sam mašinsku školu, poznajem sve u detalje, od pripreme izbora materijala do finalnog proizvoda, sve to sam završim. Stalno učim, čitam, pišem da bih mogao opstati. Kod nas misle ako si na budžetu da si sve riješio, a ja sam napustio Oružane snage kao najbolji računar, planšetista za minobacače 120 mm u bateriji i odbio školovanje za podoficira da bih počeo privatni biznis. I ne žalim se, četiri auta, troje djece, lijep brak, kćerka studira elektrotehniku u Sarajevu, jedino meni fali slobodnog vremena da se mogu družiti sa svojom djecom”, kaže Nihad.

Cijene se oni koji ne rade

Dodaje da je glavni ključ uspjeha rad te da je važna zdrava porodica, ali i zdravo društvo.

“Mi u porodici uvažavamo jedni druge, naša mišljenja i potrebe, sve imamo odvojeno, ali smo svi zajedno. Treba to čuvati jer naše društvo ima iskrivljen sistem vrijednosti. Radnik u realnom sektoru ima 420 maraka plate i topli obrok 180 maraka, a jedan poslanik koji je prodao vjeru svog pradjeda i javno kaže da ne zna gdje mu je adresa stanovanja prima hiljade. Moramo smanjiti javnu potrošnju. Ne može poslanik imati 2.200 KM primanja za tri održane sjednice u mjesec dana ili nijednu, i još beneficije. Završavaju magistrature, fakultete na rate. Mora se cijeniti rad pa će biti više ljudi koji će raditi, a manje onih koji će lijepiti plakate po stubovima. To je taj poremećeni sistem, onaj što radi se ne cijeni, onaj što ne radi se cijeni. Dok god ne bude veća plata radniku u privredi nego onom u skupštini neće biti dobro. Sad je rekordan broj stranaka, svako živ se kandidovao za nešto, prioritetno je da se ne radi, a da se dobro živi. To nam ne smije biti u glavi, moramo zaraditi svoje plate”, kategoričan je Žigo.

Svoju pošteno zarađuje, a da bi opstao, mora biti snalažljiv, pametan, načitan, a kako kaže – nekad i psiholog.

“Kad mi neko dođe da mu napravim plug za traktor, moram popričati s njim nekoliko minuta da procijenim hoću li unutra staviti profil za nosač 20 milimetara jači ili toliko tanji, jer moram znati hoće li ga možda slomiti. Dvadeset godina pravim cijeđke za voće niti jednu reklamaciju nisam imao, za mlinove za mljevenje voća imao sam 20-tak jer se elektromotor pokvari, ali mi odmah napravimo, besplatno za svoju mušteriju. Pravim šporete ‘Srbijance’, crne, po narudžbi za kolibe, vikendice. Može se to kupiti danas, ali mnogi čekaju mene da napravim”, priča Nihad.

Mišljenja je da će vremenom nestati zanimanje kovača, kao i mnoga druga.

“Nisam nikad razmišljao o drugom poslu niti ću, jer ne znam ništa drugo raditi. Nijedan privatnik ne ode u penzij. Babo kad ne bi radio, razbolio bi se. On se šali, ali nijednu penziju nije digao, a zaradi i sebi i nama svima”, kaže Nihad.

Dodaju kako to što je kovač ima za njega višestruku simboliku.

“Majka mi je iz sela Kovači, žena se preziva Kovač, a mene i ne zovu imenom, već Žigo-kovač”.