28.1 C
Bosanska Krupa
Petak, 18 Juna, 2021

Kao maloljetnik Haso Hasanović pobjegao sa strijeljanja: “Svjedočio sam protiv Ratka Mladića”

Makadamski put i tišina. Nijedne kuće, a nekada ih je bilo na desetine. Samo šuma i uski put vode nas do sela Lehovići, nedaleko od Potočara kod Srebrenice. Priroda je lijepa. Nekada su se tim putem kretala djeca, išli su u školu, smijali se, sanjali… Danas se ne čuje ništa. Samo tišina koja svjedoči o strahotama koje su se dešavale na tom području u ljeto 1995. godine.

Nakon nekoliko kilometara ugledali smo dvije kuće. Ispred jedne od njih je Haso Hasanović (43) sa suprugom. Pravi domaćini, borci u miru. Prije 17 godina vratili su se u svoje selo. Kako su nam kazali, tri godine su bili bez struje.

Pričaju nam o životu, djeci, borbi za život i preživljavanju u ljeto ‘95. godine.

“Imao sam 16 godina kada smo krenuli iz Srebrenice prema Tuzli 1995. godine. Odavde smo prema Šušnjarima krenuli 11. jula. Iz sela su krenuli svi, sve porodice. Na izlasku iz sela smo se razdvajali, žene i djeca su išli u Potočare. Svi mi koji smo imali više od 15 godina, jer su nam rekli da će nas odvajati u Potočarima, krenuli smo s očevima preko šume”, počeo je Haso svoju priču.

Zajedno s ocem Edhemom, hiljadama komšija i sugrađana, iz mjesta Jaglići kreće na “put spasa” ili smrti, što je bio za hiljade srebreničkih muškaraca i dječaka. Nakon kraćeg pješačenja, kolona je napadnuta u mjestu Buljim.

“Nismo zastajali, prošli smo i došli do Bukve gdje nam je rečeno da sjednemo i odmorimo. Odjednom je počelo da puca sa svih strana. Počela je vriska, bila je noć… Tada sam izgubio oca. Tražio sam ga, a nisam ga mogao naći. Dok sam bježao u strahu, udario sam u drvo i pao u nesvijest. Probudio sam se nakon par sati. Nije bilo nikoga, samo mrtvi i ranjeni oko mene”, prisjetio se Hasanović navodeći da je naknadno pronašao posmrtne ostatke oca kojeg je ukopao na drugoj kolektivnoj dženazi u Potočarima.

Nastavio se kretati sam kroz šumu. U jednom trenutku su ispred njega iskočila četiri srpska vojnika koja su ga zarobila.

“Odveli su me u Kravicu. Kada smo stigli tamo, hangar je bio pun naroda. Više nije bilo mjesta da se uđe unutra. Rekli su nam da ćemo i mi ući samo dok oslobode prostor. Izvodili su po deset, 15 ljudi iz hangara, prislonili su ih uza zid i strijeljali. I tako ponovo… Jedan mi je rekao: ‘Šta gledaš, i tebe isto ovo čeka.’ Tu je stajao jedan moj školski drug, Nermin. Jedan od vojnika je uzeo pušku i ispucao rafal po njegovim nogama. Dvojica su ga odnijela iza hangara i nikada se više nije vratio”, prisjeća se Hasanović.

Dok je čekao sudbinu više od 1.300 Bošnjaka, koliko je ubijeno u Kravici, prišao mu je jedan vojnik, dao mu flašu i rekao da ide i donese vode.

– Bijeg iz Kravice –

“Krenuo sam i vidio crijevo s vodom. Tu sam vidio i djevojčicu od nekih 16 godina koja je tek zaklana. Mozak je blokirao. Nisam znao šta radim. Hodao sam okolo i onda počeo bježati. Kada sam došao do jedne livade, vidjeli su da bježim i počeli da pucaju. Hvala Bogu, nije me pogodio nijedan metak. Uspio sam pobjeći u šumu. Tamo sam naišao na tri, četiri naša čovjeka. Oni su gledali šta se dešava. Čekali smo mrak pa da nastavimo put”, prisjetio se Hasanović.

Stigli su do mjesta Burnice gdje je bilo oko 500 ljudi koji su pokušavali preći na slobodnu teritoriju.

“Nismo tu proveli puno vremena, a četnici su okružili selo. Govorili su nam da se predamo. Gdje god smo pokušali da izađemo, nismo uspjeli. Imali su sa sobom vojne kerove, pustili su ih, a oni su pronašli sve ljude koji su se negdje sakrili. Ubijali su na licu mjesta. Ponovo su nas zarobili. Postrojili su nas kao vojsku, vezali žicom i onda su brojali. Znam da nas je bilo oko 500. Uslijedio je transport prema Konjević-Polju”, rekao je Hasanović.

Zarobljenici su natjerani da u mjestu Lolići kod Konjević-Polja legnu na već ubijene zarobljenike. Uslijedila je pucnjava iznad njihovih glava, a potom i deportacija u Bratunac. Tada su Hasu i još dvoje djece izdvojili iz kolone. Rekli su im da sjednu u autobus.

“Autobus je bio pun četnika. Gledali smo šta se dešava sa ostalim koji su bili s nama. Naredili su im da ustanu, došli su kamioni, svi su ušli u njih i sjećam se da su rekli vozi za Bratunac. Mi smo krenuli, a krenuli su i kamioni. Međutim, kada smo došli u Bratunac, dovezli su nas u kasarnu”, ispričao je Hasanović.

Dodaj komentar:
- Oglas -

Najnovije

- Oglas -

Povezani članci