U središtu radnje ovoga romana je priča o životu  jedne djevojčice, djevojke, žene i majke, rođene na području bivše Jugoslavije, te kako ju je rat natjerao da pobjegne iz svoga rodnog kraja i nastani se u Norveškoj

a život piše romane, stara je i često upotrebljavana floskula. A ovih dana smo bili u prilici da prisustvujemo konkretnoj realizaciji te životne istine! Neposredno uoči Dana državnosti naše domovine promovisan je jedan zanimljiv roman: «Jenta med den grønne skjorta» ili u prevodu «Djevojka iz zelene košuljice».

​Autor romana je Heidi Auensen Tandberg i to je njezin roman prvijenac. Sam naziv je povezan sa činjenicom da je glavna junakinja rođena sa posteljicom, što se u lokalnom slengu naziva “zelena košuljica” i smatra se da su tako rođena djeca, faktički djeca sreće. I to će se, i u romanu i u stvarnom životu, pokazati kao tačno.

U središtu radnje ovoga romana je priča o životu jedne djevojčice, djevojke, žene i majke, rođene na području bivše Jugoslavije, te kako ju je rat natjerao da pobjegne iz svoga rodnog kraja i nastani se u Norveškoj. Junakinja ovoga dokumentarnog romana je rođena u Ljubuškom i zove se Arisa Dizdarević, udata Plećan.

​Heidi i Arisa su radne kolegice i prijateljice, a roman je nastao kao rezultat kolegijalnih razgovora na radnom mjestu. U svojoj priči o nastanku ovoga romana, Heidi će kazati da ju je, prije svega, inspirisala jedna školska fotografija na kojoj se vidi da je Arisa manja od svojih vršnjaka. Potom ce dodati da je inspiraciju našla i u nekim faktima koje je vidjela na TV-u, a posebno ju je inspirisala zbirka novela Bankingen fra graven (Otkucaji iz kabura), autora Enesa Topalovića, koji živi u Norveškoj. Od svih događaja, na nju je poseban utisak ostavilo rušenje Starog mosta u Mostaru, a slika rušenja se našla i na naslovnici ovog romana.

– Htjela sam napisati priču o tome kako su djeca dožvijela rat, priča dalje Heidi Auensen.

– ​Kada sam prvi put vidjela Arisinu fotografiju iz škole na Facebooku, shvatila sam da je to priča koja čeka na mene. U jednom dijelu svoga života Arisa je bila prestala da raste, pa je ta bolest imala poseban uticaj na njen život. Posebno u ratnim okolnostima devesdestih, kada nije bio moguć pristup ni lijekovima niti liječenju te bolesti. Ali, drama oko ovog njenog oboljenja se sretno završila u Norveškoj. Imala sam dosta razgovora sa njom a i sa ljudima iz tih krajeva, i ta istraživanja su me dovela do cilja. Moram reći da mi je u tome dosta pomoglo i istraživanje na internetu. Ali, mene je posebno inspirisao jedna instinita anegdota, nastavlja svoje kazivanje autorica romana.

 Kada sam bila u Mostaru, jedan od domaćina nas je vozio sa stanice. Tom prilikom smo prošli pored jednoga groblja i on mi je rekao da su tu sahranjeni mnogi njegovi prijatelji. I da su poginuli u ratu nizašto. Dalje je kazao kako za njega nije važno da li su ljudi bijeli, crni ili žuti, niti koje su religije. Samo je važno jesu li dobri ili loši. Posebno je istakao: “Zapamtite vi koji živite u Norveškoj: vaša zemlja danas ne želi primiti mnoge izbjeglice, ali znajte to se i vama može desiti. Zapamtite to! I mi smo mislili da se te stvari nama nikada neće dogoditi, pa su se dogodile”. To nisam zaboravila! To se može desiti meni, mojoj djeci i mojim prijateljima. Ja to pokušavam imati na umu svaki dan moga života, kaže Heidi.

 Ja mislim da je pisanje ovoga romana učinilo da ja postanem bolji čovjek. Naučila sam malo o Bosni i Hercegovini. Upoznala sam sjajne i gostoprimljive ljude koji su doživjeli stvari koje ja ne mogu razumjeti. Arisin ujak Almin, koji živi u Počitelju, u BiH, je moj vršnjak , voli istu muziku kao ja – U2, Pink Floyd, bio je vojnik kao ja, ali je doživio stvari koje su daleko od moga razumjevanja. Dok sam ja živjela i radila u Dablinu, uživala u ljepotama toga mjesta, on se je priključio bosanskoj vojsci i morao se boriti za svoju domovinu. Vidjela sam te slike užasa iz Mostara i Sarajeva na TV-u, ali tek kada sam obišla ta mjesta, shvatlia sam strahotu rata. A sve to se moglo desiti i meni. Svi mi smo mogli doživjeti isto i niko od nas ne bi mogao garantovati da se te ružne stvari ne mogu desiti i ovdje. Također sam upoznala jednu jaku i odvažnu djevojku, koja je pametna, snažna i fantastična i koja je prošla kroz probleme u životu koje ja nisam mogla niti zamisliti. Također sam upoznala i Bosnu i Hercegovinu koja je nejveroavtno liiepa zemlja. Bila sam i u Arisinom rodnom mjestu, Ljubuškom, vidjela sam Gozulj gdje je rođena. Obišla sam taj lijepi dio njezinog rodnog mjesta, čudesnu Hercegovinu i vodopad Kravicu, kojeg Arisa s pravom naziva rajem na zemlji. Tako sam shvatila zašto i ona i njezina familija tako snažno vole svoju zemlju. A na nekim mjestima sam se osjećala kao da sam u svojoj Norveškoj, vidno potresna sjeća se Heidi.

Arisa Dizdarević danas živi sa svojom familijom u mjestu Dramen u Norveškoj . U kraćem razgovoru je kazala kako je zadovoljna sa onim što je napisano u romanu, i da se nada da će i ovo biti doprinos boljem razumijevanju zbivanja u našoj zemlji.

​Ovaj antiratni roman ima i posebnu dimenziju: to je prvi roman, ili među prvim, koji je napisan od strane Norvežana, u ovom slučaju agilne spisateljice Heidi Auensen Trandberg, a koji govori o životu i sudbini naših ljudi, koji su silom rata, morali napustiti svoje domove i nastaviti život u sasvim drugim životnim okolnostima, drugim zemljama sa drugačijom kulturom i načinom života.

Cio roman je pisan sa jedinstvenim ciljem da se ispriča priča o odrastanju u uslovima rata, ali sa skoro konstantnom porukom da se rat više nikada nikome ne dogodi. Nažalost, svjedoci smo i danas, da je ta poruka, samo jedna lijepa floskula, jer je rat još uvijek svakodnevnica: devedesetih u Ljubuškom, Bosni i Hercegovini, a danas ništa manje strašno, u Jemenu ili Siriji.

Roman «Jenta med den grøne skjorta» je imao dvije promocije. Posljednju, koja se desila dan uoči praznika Dana državnosti, organizovali su entuzijasti okupljeni oko kulturnog društva Bošnjaka “Preporod”. Bila je to prilika za okupljanje naših, koji žive u Oslu i okolini, i susret sa autoricom romana.

oslobodjenje.ba