Safet Alić iz Kozarca 1992. godine kao 21-godišnjak bio je zarobljen u logoru Omarska zajedno sa stotinama drugih muškaraca, a tokom tri mjeseca zarobljeništva prošao je pakao, priča u svojoj ispovijesti piše bh. novinska agencija Patria.

– Srpske snage ubile se mog djeda koji je imao 93 godine. One koje nisu ubili tjerali su u koncentracione logore. Palili su naše kuće, uzimali naše stvari.

Kako priča Safet, prisjećajući se tih strašnih scena, odvajali su djecu od roditelja.

– Bratova žena rodila je samo nekoliko sedmice prije i nismo znali šta je s njom kao ni sa roditeljima.

U logoru su zarobljenike hranili jednom dnevno, hljebom ili nekom razvodnjenom supom.

– Izgubio sam pola svoje težine u ta tri mjeseca. Kada su došli britanski novinari u Kozarac kako bi istražili šta se dešava ubrzo je stigla i delegacija Crvenog krsta. To je bilo čudo jer sama njihova prisutnost bila je jasan signal da se Srbi neće izvući sa ubijanjem i dalo je nadu zarobljenicima – priča Safet.

Safet navodi i da su živjeli u stalnom strahu da će biti ubijeni i pitali su se kojeg dana će umrijeti.

– Ta tri mjeseca izgledala su kao 30 godina. To je bio pakao na Zemlji.

Safet i njegov brat bili su jako bolesni i neuhranjeni. Bili su poslani u bolnicu odakle ih je Crveni krst prebacio za Veliku Britaniju.

– Tek sam u avionu vidio da mi je i brat tu. Mislio sam da je ostao tamo. Mjesecima smo se oporavljali u bolnici.

Za to vrijeme bratova žena nalazila se u Francuskoj sa kćerkom i svekrvom. Crveni krst učinio je sve da se cijela porodica smjesti na jednom mjestu kako bi bili zajedno.

– Zajednica u Chelmsfordu prihvatila nas je u potpunosti i nakon patnji i preživljenog užasa imali smo sretan kraj – kaže Safet.

Danas je u braku sa Mersidom s kojom ima 13-godišnjeg Amera i 10-godišnju Hanu.

Moja majka živi blizu nas, a brat i njegova supruga dobili su još dvoje djece.

Safet kaže da i danas razmišlja o onima koji su nestali ili su ubijeni. I sam je izgubio ujaka, dobrog prijatelja i komšiju koji su bili u Omarskoj.

– Za komšiju i prijatelja čuo sam da su umrli u logoru, a o ujaku nisam znao ništa 20 godina. Prije nekoliko mjeseci javili su mi iz Crvenog krsta da je i moj ujak ubijen.

KOMENTARI:
Loading...