Nuri Mustafić (70) iz Bajramovića, petnaestak kilometara od Srebrenice, već 20 godina nema ko da otvori vrata kuće. Iako zna da nema koga dočekati, godine provodi stojeći pored prozora gledajući na put hoće li se neko od njenih najmilijih pojaviti…

– Tako bi i bilo da ne bi rata. Selom se 11. jula 1995. godine pronese vijest da pada Srebrenica. Spakujem nešto hrane, sreća imala sam pečen veliki hljeb, sve to s garderobom spakujem u veliku torbu i s mužem i trojicom sinova krenem preko šuma. Hasan veli da s djecom idem u Potočare, gdje je bila komanda holandskog bataljona. Mislila sam da će nam skupa preko šume biti lakše, ali na prvom okupljanju u Buljmu poče granatiranje i pucnjava po koloni – sjeća se Nura prvih koraka proboja ka slobodnoj teritoriji.

Tu joj je sinove Aliju (22) i Fuada (20) ranila granata, a muž Hasan (50) otišao je u potok da donese vode da rashladi ranjenu djecu. Njega i trećeg sina Mirsada (24), međutim, nikada više nije vidjela. Kaže da su se u Sandićima kod zloglasne Kravice morali predati. Nju i dva ranjena sina s ostalim zarobljenicima ukrcaše na kamion, koji se zaustavio u Tišći kod Vlasenice, gdje su joj srpski vojnici oteli sinove.

– Stalno mi je slika ranjenih sinova Alije i Fuada i njihovih pogleda kada su ih odvodili pred očima. Muž Hasan pronađen je mrtav na Buljimu, sinovi Fuad u masovnoj grobnici u Vlasenici, a Mirsad u Liplju kod Zvornika. Ukopani su u Memorijalnom centru Potočari, a srednji sin Alija još nije pronađen – govori uplakana Nura.

nura4

Nura na prozoru svoje kuće

Iako zna da su joj najmiliji ubijeni, svaki dan s prozora svoje kuće na put gleda hoće li se koji sin pomoliti.

– Eh, da mi je barem jedan ostao živ, danas bi moja unučad trčala po avliji i brala voće, koje su sinovi svakog ljeta ubirali i meni donosili – kazuje ova starica, koja redovno posjećuje mezarje u Potočarima i sva bošnjačka stratišta u podrinjskim i drugim općinama.

“Žene u crnom” su moje sestre

Nura se najviše voli družiti s majkama koje su izgubile sinove, pa bilo koje vjere da su. Naš bol je isti, veli. Učestvuje na svim skupovima, gdje se govori o zločinu i otvoreno priča o tome. Argumentirano imenom i prezimenom proziva sve zločince. U razgovoru najčešće spominje „Žene u crnom“ iz Beograda.

– One su heroine i moje sestre. Stalno se posjećujemo i čujemo telefonom – dodaje majka Nura.

KOMENTARI:
Loading...