Jovan, kojem ne smeta velika vrućina, priča da su malinjak pored obližnje kuće zasadili njegovi roditelji Božana i Miloš, ali svu brigu preuzeli su on i starija sestra Jovana.

Odlučnost da vrijednim rukama obezbedi bolje uslove za školovanje zaslužio je čistu desetku.

– Ujutro ustajem oko šest, zalivam malinjak, onda berem maline sa sestrom i iznosim pored puta. Tu imam drveni stolac, suncobran, flašu sa vodom – opisuje ovaj dječak svoje „radno mjesto“ pored vrelog asfalta kojeg samo povremeno osvježava planinski povjetarac.

– Svi me nešto pitaju, kažu – odakle ti šešir, da li bi ga prodao, koliko imaš godina, kakav si učenik… Svašta me pitaju ljudi koji ovuda prolaze, a ja odgovaram – prepričava ovaj dječak u crnom šeširu ispod kojeg dominiraju plavi čuperci i bistre, radoznale oči usmjerene ka cesti kojom žurno iz pravca Banjaluke promiču automobili prema Mrkonjić Gradu i Ključu, pa dalje prema Jadranskom moru.

– Ne znam tačno koliko sam zaradio. Sav novac dajem mami, ona ga negdje ostavlja. Znam samo da je jedna posuda sa malinama pet maraka. To nije skupo. Niko se ne buni nego se samo nasmiju i plate. Nekada mi daju i više… Slatke su moje maline, ne treba dodavati šećer, sigurno – uvjerava Jovan hvaleći svoje proizvode dok mu između prsta, niz dlanove, sve do laktova curi tamnocrveni sok.

Preduzetnički duh

Dok smo sa Jovanom Gajićem razgovarali o ljetnom raspustu, školi, stadima ovaca i krava koja su preplavila Manjaču i skorašnjem zboru u čast Petra Koćića, otkrio nam je svoju tajnu.

– Volio bih naučiti da vozim „juga“, ovog pored kuće ali mi tata to još ne dozvoljava. Kaže, dovoljno je što znaš voziti bicikl. Šta meni bicikl predstavlja – ništa. A ima djece koja znaju i traktorom da oru. I to bih volio pa da mogu zasaditi veliki malinjak a maline „jugom“ odvesti u Banjaluku na pijacu. To bi bilo baš dobro – kaže Jovan.

Loading...