Više od dva posto teritorije Bosne i Hercegovine nalazi se pod minama, što je oko 1.145 km2. Ipak, postoje odvažna ljudska bića koja, daleko od očiju javnosti, i danas oslobađaju Bosnu i Hercegovinu. Jedan od malobrojnih je Ramiz Smajić, deminer iz Donjeg Vakufa.

Ramiz se deminerstvom bavi skoro 20 godina. Veoma dug period bavljenja profesijom u kojoj, gledajući očima običnog čovjeka, svaki načinjeni korak može biti koban i smrtonosan.

“U deminerske vode ušao sam 1997. godine. Imao sam dobru podlogu za bavljenje ovim poslom budući da sam u onoj državi završio školu inžinjerije u Karlovcu”, kaže Ramiz na početku razgovora za Klix.ba.

U svom poslu on je obišao cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali i Srbiju i Hrvatsku.
Posao obavlja bez ikakvog straha
“Meni je ovaj posao raditi k’o kad žena hoće pitu da razvije. Nemam apsolutno nikakvog straha. Imam dobru ekipu sa kojom radim, zajedno smo u timu već 15 godina i, hvala Bogu, nikad u životu nisam imao nezgodnih ili bilo kakvih incidentnih situacija, niti bilo ko od mog tima”, priča Ramiz, evidentno pravi profesionalac u svom poslu.

On je u svojoj dugoj karijeri deminirao mine svih vrsta: od nagaznih, protupješadijskih, pa do onih tenkovskih te naravno kasetnu municiju. Ukratko, sve mine koje je koristila JNA Rasim kaže da su nađene uzduž i poprijeko u Bosni i Hercegovini.

“Čak smo jednom, dok smo radili jedan vodovod u Hadžićima, naišli na neku kinesku M-72 minu. Ne znam otkud je ona završila na našem području”, dodaje.

Naš sagovornik ističe da svaki deminerski tim mora imati sistem veze, sanitetsko obezbjeđenje, metal detektor i 20 maraka da može sebi kupiti hranu i piće. Upitali smo ga i kako izgleda jedan radni dan deminera.
Efektivno radno vrijeme deminera pet sati
“Svaki dan se ustaje u šest sati. Na sebi morate imati zaštitni prsluk, vizir, detektor i svu potrebnu opremu. Sjeda se u kombi i kreće na zadatak. Nakon toga, vođa tima daje raspored i ide se na teren. Svaki deminer u jednom danu, kroz svoj rad, nastoji na prvom mjestu da ne ugrozi sebe. I drugo, da ste na sigurnom rastojanju kako ne biste ugrozili drugog deminera. Nakon toga radite posao onako kako ste ga naučili. Efektivno radno vrijeme jednog deminera je pet sati, a nakon svakog polusatnog rada u jednoj stazi odmara se deset minuta”, pojašnjava Ramiz, dodajući da svakom demineru najveći problem predstavlja kiša, jer remeti pribranost, fokus i vizir.

Ipak, deminer iz Donjeg Vakufa ističe da je sretan što pripada ovoj populaciji.

“Problem jeste što je naš posao sezonski i, ako hoćete iskreno, teško je u ovom vaktu preživjeti baveći se deminerstvom. Prije nekoliko godina, dok su djelovale internacionalne kompanije, od deminiranja se moglo bez problema živjeti, jer je bilo puno više posla. Međutim, jako sam zadovoljan i kompanijom u kojoj trenutno radim, gdje svaki deminer zaista dobija sve ono što mu i pripada”, napominje.
Trenutno se 3-4 firme bave deminiranjem u BIH
On kaže da se u jednom momentu u našoj zemlji čak 39 firmi bavilo poslom deminiranja.

“U ovom trenutku je ostalo svega 3-4 kompanije koje rade poslove deminiranja i izlaze na tendere. Razlog je jednostavan, ko se danas time bavi treba imati dobre pretpostavke: mašine za deminiranje, razne strojeve, pse za otkrivanje eksploziva, dobre manuelne timove, saradnike, menadžere, itd. A to ne može svako”, ističe Ramiz.

Prema Strategiji deminiranja, do 2024. godine trebao bi biti završen proces deminiranja u našoj zemlji, no Ramiz je skeptičan da je taj rok provodiv. Za kraj, ističe da ovaj posao nije za svakog.

“Deminiranjem se mogu baviti samo oni ljudi koji navečer legnu u krevet u 22 sata i ustanu ujutro u 6 sati. Jednostavno, ili ste 100 posto u tome, ili stvari neće ići onako kako ste planirali”, poručuje za kraj.

 

KOMENTARI:
Loading...