Politička participacija žena uvijek je aktuelna tema u BiH. Upadljivo mali broj žena u izvršnoj vlasti, naročito na višim nivoima, već je bezbroj puta posvjedočen. Uzroci su brojni: generalni konzervativizam društva, stanovište da je politika “muški posao”, ali najviše od svega, nepovjerenje koje većina bosanskohercegovačkih partija iskazuje ženama u svojim redovima.

Lokalni izbori 2016. su sve bliži. Na kandidatskim listama prihvaćenim u Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) primjetan je veći broj ženskih imena – najnoviji zakon koji propisuje 40 posto žena na listi se uistinu provodi. Ipak, prvo ime na listi – nosilac – uglavnom je muškarac, a slično je i sa kandidatima za načelnike.

Minimalizam kvota

Sagovornice Oslobođenja, istraživačice iz nevladinog sektora i političarke, jednoglasno upozoravaju da je poštivanje ove zakonske odredbe uglavnom samo privid ravnopravnosti u pogledu političkog učešća.

Ove godine za poziciju načelnice kandidovalo se svega 26 žena od ukupno 417 kandidata, što je oko 6 posto. Uglavnom nalazimo po jednu kandidatkinju u muškom društvu, po dvije samo u opštinama Novi Grad Sarajevo i Odžak. Od većih i viđenijih partija najviše kandidatkinja ima SNSD, njih 5, slijedi DF sa 4, a toliko je i nezavisnih, dok po 3 kandidatkinje imaju SDP i HDZ (dvije samostalno, jednu u koaliciji sa HSS-om). Ostale manje partije imaju po jednu, eventualno dvije, dok koalicija SDA-SBB nema nijednu kandidatkinju. Trenutno je na čelu lokalnih samouprava tek 3,8 posto žena, među njima i Amra Babić, načelnica Visokog, koja je na narednim izborima nezavisna kandidatkinja.

– Nažalost, i ova izborna godina pokazuje da su žene zastupljene samo minimalno da bi se ispoštovao Zakon o ravnopravnosti spolova BiH. Žene su opet tu radi kvote nikako radi kvaliteta ili toga što njihova stranka zaista vjeruje u njih. Posebno je frustrirajuće što žene pristaju na takvu ulogu, smatra Dženana Alađuz, direktorica NVO Infohouse, koja se već niz godina bavi ovom temom. Njeno je mišljenje i da se zakon poštuje “minimalno i samo do izbora”.

– BiH je sigurno jedina država u svijetu u kojoj jedan zakon vrijedi do podne, a drugi od podne, dodaje Alađuz, aludirajući na raspodjelu mandata nakon izbora, u čemu se političke stranke nedovoljno provjeravaju i ne sankcionišu ukoliko od određenog broja osvojenih mandata ženama udijele neravnopravan broj.

Edita Miftari, istraživačica Sarajevskog otvorenog centra i autorica niza publikacija koje se bave političkom participacijom žena u BiH, kaže da su žene na lokalnom nivou vlasti trenutno manje zastupljene nego prije 30 godina.

– Zastupljenost žena trenutno iznosi 16,2 posto, a ilustracije radi, nakon izbora 1986. godine je bila 17,3 posto. Sigurno da se ne radi o nekom značajnom odstupanju, ali je vrlo bitno primijetiti da trend stagnacije u političkom učešću žena traje već 30 godina, kaže Miftari.

Njeno je mišljenje i da je “rodna/ženska kvota” dosta pomogla da se poveća “vidljivost političarki u predizbornim kampanjama kao i pozicioniranju žena na kandidatskim listama”, ali je porazno da se “svaki eventualni pomak u ovom pogledu može pripisati samo i isključivo kvotama, a nipošto političkim partijama koje ispunjavanje zakonskih obaveza predstavljaju kao progresivno demokratsko djelovanje kandidirajući minimalan udio žena”.

Krivci su stranke

Bosanskohercegovačke političarke pitali smo da prokomentiraju zanemarljiv postotak kandidatkinja i nositeljica lista.

Maja Gasal-Vražalica (DF) smatra da su žene same pristale na takvo stanje, jer se nisu pobunile unutar partije. Čini se da je na djelu stari princip, kako kaže Gasal-Vražalica, da “muškarci određuju, a žene klimaju glavama”.
Vildana Bešlija (NS) kaže da “političke stranke često na svoje liste redaju kandidatkinje prvenstveno zbog zakonske obaveze, a vrlo rijetko zbog istinske želje da osiguraju ravnopravnost”.

– Podaci pokazuju da većina znatno više novca u kampanji ulaže u muškarce kandidate, i ne samo to, već kandidatkinje isključuje iz procesa odlučivanja o izbornoj kampanji, porukama i aktivnostima, dodaje Bešlija i ističe da je Naša stranka pokrenula “Inicijativu 50%” sa ciljem da se “postigne puna ravnopravnost muškaraca i žena, kako unutar stranke, tako i vani, prema glasačima”.

Većina naših sagovornica političarki su članice političkih stranaka koje su se uspjele unutar partijske hijerarhije izboriti za svoje mjesto. Bez obzira na razliku u političkim stajalištima, sve su saglasne da je za bilo kakav napredak u karijeri neophodna podrška stranke.

– Da bi žene bile kandidatkinje na izborima, one se prije svega moraju izboriti u svojim strankama. Ako se žena uspije izboriti unutar stranke, a na primjeru HDZ-a i HNS-a vidimo da ima mnogo žena koje su to uspjele, onda će one na listi sigurno biti izabrane. Ukoliko žene imaju potporu u stranci i ukoliko u izbornoj kampanji znaju uraditi posao na terenu kroz kampanju i postati prepoznatljive na razne načine, onda će sigurno postići rezultat, smatra Slavica Josipović (HDZBiH).

Cjelokupni društveni ambijent nije pretjerano stimulirajući, ali ipak, kako kaže Besima Borić (SDP), “najveća odgovornost je na strankama”.

– Nedovoljna unutarnja demokratičnost je jedna od kočnica, jer stranke imaju moć da u svom unutarpartijskom životu promoviraju žene. To se ogleda u davanju povjerenja ženama, gdje stranke imaju mogućnost da svoju politiku, ukoliko je iskrena, usmjere putem kvalitetnih žena koje svaka stranka sigurno ima. Kad bi se u tom pogledu nešto promijenilo, vjerujem i da bi se u javnosti kreirala povoljnija slika o ženama u političkom životu, kaže Borić.

Forumi i asocijacije

Oblici unutarpartijskog organiziranja žena također nude mogućnost zajedničkog djelovanja političarki. Naše sagovornice njihovu korisnost ocjenjuju različito.

– Čini se da se forumi, asocijacije, udruženja žena u partijama bave samo humanitarnim radom. Šta se to u našem društvu promijenilo na osnovu djelovanja tih i takvih udruženja, pita Gasal-Vražalica. “Ona su trebala u političkim partijama mijenjati način donošenja odluka, odnosno način pozicioniranja na listama i vidljivosti žena na listama”, smatra ona, ne propustivši da doda da DF nema nikakvu asocijaciju ili forum koji bi na taj način bili obilježeni, za razliku od SDA, HDZ-a BiH i SDP-a.
Sličnog je stava i Vildana Bešlija:

– Forumi žena često služe za zadovoljenje sujeta i raspodjelu funkcija, kada u stranci nema mjesta za žene u drugim organima. Naša stranka zagovara ravnomjernu zastupljenost žena i muškaraca u Predsjedništvu, Glavnom odboru, te drugim ključnim tijelima stranke, zbog čega nema potrebe za izdvajanjem po ovom osnovu, kaže Bešlija.

Istraživačica Edita Miftari ocjenjuje da su aktivi i asocijacije žena u političkim strankama mač sa dvije oštrice.

– S jedne strane, korisno je i poželjno da se žene unutar političkih partija mobiliziraju i udružuju kako bi jasnije konkretizirale i artikulirale svoje interese, ciljeve i potrebe, dok se s druge strane takvim udruživanjem često udaljava od stvarne političke moći i odlučivanja o važnim pitanjima. Tako je simptomatično za ženske političke asocijacije da utvrđuju ženske rodne uloge fokusiranjem aktivnosti najčešće na socijalna pitanja, humanitarne akcije, porodicu i djecu, a vrlo rijetko organizovano učestvuju u donošenju ključnih odluka u svojoj političkoj partiji, pojašnjava Miftari.

Izbjegavanje odgovornosti

Često se čuje stav da same žene, iako voljne i sposobne da se bave politikom, izbjegavaju preuzeti punu odgovornost. Naše sagovornice ni o ovom pitanju nisu saglasne.

Besima Borić je mišljenja da nemamo zakonsku obavezu od 40 posto, broj žena na listama bi bio mnogo manji. “To vidimo po broju nositeljica lista i kandidatkinja za načelnike, što je žalosna slika stanja i odnosa prema ženama, ali i odnosa nas žena prema sebi, jer veoma često bježimo od najodgovornijih pozicija”. To se ogleda, kako kaže Borić, “u klasičnoj priči da je veoma mali broj žena među ministricama, predsjedavajućim domova i sličnim odgovornim funkcijama”, a imenovanje žene na takvu funkciju je “nažalost, prije incident nego pravilo”.

– Žene same ponekad bježe od najodgovornijih funkcija, sposobne su i spremne da rade, ali često nisu spremne da prihvate punu odgovornost, dodaje Borić, ali ne smatra da je u pitanju strah, nego “ukupni ambijent koji nije dovoljno podsticajan za žene, nego odbija žene od te vrste angažmana. Žena koja radi, ima djecu i stare roditelje previše je opterećena i za privatni i za javni društveni život. Mislim da društvo ne radi dovoljno na tome da stvori ambijent u kojem bi žena rame uz rame sa muškarcem mogla da obnaša sve te funkcije i nosi svu odgovornost”, objašnjava Borić.

Kandidatkinje i glasačice

Josipović ne misli da žene bježe od odgovornosti te vrste, nego vjeruje “da je to za njih izazov, da su one to uspješno obavljale i obavljaju”. Ipak, dodaje, “mi živimo u Bosni i Hercegovini gdje se još smatra da muškarci trebaju biti načelnici i ministri, a žene saradnice, savjetnice i zamjenice, dio tima koji im omogućava da lakše obnašaju svoju dužnost”.

Naše sagovornice nismo pitali zašto glasati za ženu. Umjesto toga, pitali smo ih ima li istine u još jednom stereotipu o kojem se pred izbore redovito raspravlja – stavu da žene ne ostvaruju ozbiljnije rezultate jer nisu prepoznate od drugih žena biračica.

Maja Gasal-Vražalica smatra da je suštinski problem, opet, partijske prirode, jer partije ne obezbjeđuju dovoljnu vidljivost žena.

– Kako da se ja predstavim nekome u Goraždu, koje pripada mojoj izbornoj jedinici, ako su na svim plakatima zagrljeni muškarci, dok ćete ženu jedva pronaći negdje u pozadini, pita se Gasal-Vražalica, dodavši da u gotovo svakoj političkoj partiji glavnu riječ o finansiranju i vođenju kampanje vode muškarci.

Biračko tijelo je i dalje skeptično prema političarkama, jer “mediji, školstvo, partije, općine ne pričaju o ovoj temi u kontinuitetu, nego samo neposredno pred izbore”, a osim toga, prema Gasal-Vražalici, “problem je u svijesti društva u kojem živimo”.

– Pogledajte samo udžbenike koji se nude našoj djeci, u njima i danas “mama kuha, tata čita novine”. Tu vidite da je bosanskohercegovačko patrijarhalno društvo apsolutno saglasno sa ovakvom političkom kulturom, ističe Gasal-Vražalica.

Vildana Bešlija smatra da je Naša stranka u toku proteklih godina stekla “obrazovane i sposobne kandidatkinje koje mogu govoriti o lokalnim politikama i objasniti glasačima koja je njihova vizija komšiluka, općine, grada i zemlje za narednih pet ili deset godina”. Glasači će prepoznati važnost ženskog učešća tek kada se te vrijednosti postignu.

– Ako se kandidatkinje ponašaju kao kandidati, bivajući poslušnici centrala stranaka, onda neće biti mnogo razlike u konačnom rezultatu. Zbog toga moramo mijenjati i način kako funkcioniše demokratija unutar samih stranaka, pojašnjava Bešlija.

Besima Borić je stanovišta da je stav da žene moraju glasati za žene, ili kandidirati žene, uglavnom – isprika.

– Mora postati uobičajeno i normalno kod svih glasača da se opredjeljuju prema osobama koje pokazuju kvalitet i imaju dostignuća, a među takvima ima mnogo žena. Nedostatak povjerenja prema sposobnosti žene za obavljanje određene funkcije je nešto što bude često presudno, kaže.

Prostor za promjene

Za povoljniji ambijent u kojem bi političarke mogle djelovati u punom kapacitetu, očito, potrebno je mnogo faktora: demokratizacija političkih partija, bolja vidljivost kandidatkinja, veće povjerenje i partija i glasača, razbijanje sveprisutnih stereotipa… Na koncu, kako kaže Miftari, “o promjenama se neće moći govoriti sve dok god ovo društvo ima potrebu da zahtijeva kvantitativne promjene”.

– Drugim riječima, tek onda kada nam kvote više ne budu potrebne, moći ćemo govoriti o suštinskim promjenama i ravnopravnim politikama, zaključuje Miftari.

KOMENTARI:
Loading...