Bošnjački lideri nisu imali vremena da klanjaju dženazu Naziji Beganović, majki kojoj su srpski zločinci ubili šest sinova i muža. Na dženazi majki Naziji danas su morali biti svi lideri bošnjačkih političkih partija, reis Husein ef. Kavazović i sve muftije, bošnjačka intelegencija i drugi uglednici. Majka Nazija je simbol stradanja Bošnjaka.

Dženazu-namaz predvodio je Vahid efendija Fazlović, tuzlanski muftija, a Senaid efendija Alić, imam u zvorničkom povratničkom selu Klisa, rekao je da je Nazija bila “heroina, žena, majka, Bošnjakinja koja je za ovo što mi danas imamo dala svoju šestoricu sinova: Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu i Fahrudina te muža Mustafu”.

“Svaka riječ o ovoj plemenitoj ženi je suvišna. Ona je svjedok i žrtva genocida, a žrtva je i povratka i oličenje prave Bošnjakinje”, rekao je efendija Alić.

U junu 1992. godine porodica Beganović, njih 11 istjerano je iz svog doma i pridružili su se stotinama mještana iz okolnih sela. Srpske vojne jedinice u mjestu Bijeli Potok ubile su sve muške članove porodice, dok su majka Nazija i njene tri kćerke preživjele.

Poslije rata, Nazija se vratila u Đuliće i nastavila živjeti s unukom Mirzom i snahom Selmom.

“Nije mala stvar vratiti se na ove prostore s unucima i snahama, bez muške glave. Opet, Nazija je bila i ostala oličenje poštenja. Reče mi njen unuk Mirza da joj je srce bilo slabo. Čudno je da je srce ikako izdržalo poslije tog junskog dana kada je ostala bez djece i muža”, naglasio je efendija Alić.

U masovnoj grobnici na Crnom vrhu pronađena su njena dvojica sinova, Muriz i Idriz, koji su, kao i njen muž Mustafa, ukopani na Šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji.

Do posljednjeg dana, Nazija se, priča njena snaha Selma, nadala da će naći posmrtne ostatke svoje četverice sinova. Međutim, za života ta joj se želja nije ispunila.

“Naročito se uzbuđivala uoči svakog juna, odnosno uoči masovnih dženaza u Gornjoj Kalesiji. Nadala se da će naći nekog od nestalih sinova i da će im moći posjećivati mezare. Pričala je da je tužna, jer djecu ne vidi ni u snu, a onda bi se osamila i razmišljala o njima. Govorila je kako je, kada su ih razdvajali, htjela pitati zločince da joj ostave makar jednog sina, ali nije smjela, jer se plašila da će joj ubiti i kćerke. Od sinova je imala samo fotografije i nešto odjeće, koju je zgrabila u žurbi kada su ih istjerali iz kuće. Živjela je tiho sa svojim bolom i prihvatala ga je na svoj način. Kada su se unučad i praunučad počela rađati, bilo joj je drago što im dajemo imena njene ubijene djece. Međutim, nikad ih nije zvala imenom, nego uvijek nadimkom, jer su je imena podsjećala na gubitak sinova. Bila je dobra žena. Svi su je voljeli”, priča Selma.

Snaha Selma dodaje da je u posljednje vrijeme Nazija bila bolešljiva, te da je nešto gušilo u prsima, a imala je probleme sa srcem i štitnom žlijezdom.

“Bila je u bolnici sedam dana i baš kada se počela lijepo osjećati, stanje joj se naglo pogoršalo i četvrti dan Kurban-bajrama njeno srce prestalo je kucati”, priča snaha Selma, brišući suze i gledajući prema mužu Mirzi, kojeg je nena Nazija odhranila i školovala nakon što mu se majka udala.

Mirza je također plakao zbog gubitka nene, koju je doživljavao kao drugu majku i koja je uprkos gubitku sedam najbližih osoba, ostala hrabra i dostojanstvena, te se vratila živjeti na mjestu gdje je njena porodica razorena. Efendija Alić tješio je Mirzu, koji je, između ostalih, nenu Naziju spustio u mezar.

KOMENTARI:
Loading...